o tome ću misliti sutra

Dobrodošli na moj blog

09.04.2014.

Kod

Dok otkrih kod,zaboravih šta htjedoh napisati. Za sad.Bolje vas našla.

22.07.2013.

364

Imali smo jos ovu noc za nadanje... I bio je pun mjesec...kao i nocas. I bila je tisina... I bilo je ljeto... I zelja, i nada, da ce sve izaci na dobro, imali smo obecanje,imali smo... Tebe ,još samo ovu noć. I jedino sto nisam imala,spoznaju o tvojoj odluci, da je dosta...i da si umoran, da si to znao vec neko vrijeme, da si pokusavao reci,pokazati, a te znake nisam htjela prepoznati...

28.04.2013.

tamo gdje je vazda i bila...

Preletješe preko njih godine.Prekriše ih sjećanjima tananim k'o paučina ispredena pljuvačkom tek na svijet postalog pauka.Tu su, gledaj i ne diraj. Zatekoše ih dogadjaji,protutnjaše,promijeniše im izraz. Plaču i smiju se pogledima. Sumnjaju u prošlo, ne nadaju se budućem. Ono što je sada isto je. Tako misle. Tako govore. Jezikom samo njima razumljivim.

23.03.2013.

scene

Kao u ljubavnim vikend romanima,u kojima teme nadolaze nakon teško svarljivog ručka, uz čašu kisele i desetak uspona i silazaka od prvog do petog kata,nastajala je scena u kojoj on ne skida pogled s nje iščekujući da ona kaže ''da'' prije nego što on izgovori svoje ''pristajem''...

09.03.2013.

...

...još se na ovom mjestu osjećam kao svoj na svom ili k'o svoja na svojoj prisvojenopripadajućoj  zraci sunca...

28.02.2013.

njihova priča 2.

čekali su se nečiji proživljeni život.Onog dana kad joj je prvi put rekao da je lud za njom, rekla mu je''idi s milim Bogom, idi dok još ima vremena.Zaraza  je ovo, što se liječi lijekom čemernim od besna i prozuklim od suza ubuđalih.Idi s milim Bogom, idi dok mu još tragove vidiš''.

I nije otišao.Ostao je da gleda kako suze njegove svojom rukom briše a svoje u srce nagurava.

Kad im sudbina podari dane one, samo za njih, odlučiše da sve vrijeme koje je bilo pred njima, a znali su da ga nemaju dovoljno, bude samo njihovo.Ispred njihove kuće nije bilo ni cvijeća ni kućice za pse ni klupko za mačku.Nemogućnost da imaju svoju djecu nisu prihvatili kao usud ni Božju kaznu, što pripisivahu oni koji su ih s podozrenjem gledali.To je za njih bio dar.Jer vremena za druge nije bilo.

Svaki dan bi desnom nogom preko praga zakoračili, onako kako joj je svjetovala Aiša hanuma., desnom da te dobro dočeka tamo gdje si zakoračila.

Držao bi je za podlakticu, dovoljno nježno da ona zna da je on tu  i dovoljno grubo da je siguran da mu neće otići.

Ona, sa šeširom širokog oboda kojim je prikrivala lice iz potpuno nepoznatog razloga.

On uspravan, tanak, mirisao je na duhan, slakast i primamljiv.Virdžinija duhan u kesama koji bi se stavljao u perine, da ih ne načmu moljci.

Volio je da je vodi na samo njima znana mjesta.Da šetaju istim korakom, da ona priča, a on je sluša i da joj samo ponekad skloni pobjegli crveni uvojak ispod oboda.I još kaže''Blento moja...''

Vodio je da je voli na mjestima gdje nisu bili čudo.Gdje su bili oni.

Do onog dana kada univerzum kaže,kraj.

23.02.2013.

naši mali noćni razgovori

''Ti si kornjača''-govorila mi je.Taj će te tvoj oklop jednom ugušiti.Nećeš ni znati.Vremenom ćeš biti naviknuta da je tu, saživjet ćeš se sa njegovom težinom, i ta tjeskoba postat će ti dio svakodnevne rutine.Trebat će ti k'o zrak kad zaroniš u hladne i mračne dubine da izvučeš kamen oblutak sto na srce liči. Reci.Izgovori ono što  misliš da ti  podapinje i da te sapliće pa posrćeš i ne možeš da se uspraviš.

Kad ti se pjeva a ti pjevaj,kad ti se šuti a ti šuti, kad ti se plače a ti plači.Nemoj naopako.K'o što činiš.

Kad ti se plače a ti pjevaš.Kad bi da miruješ a ti najlješe plesne korake izvijaš.

Sve to dodje na naplatu.

I onda...pitaš se.Šta mi se to u prsima naguralo, k'o ognjena lopta il đule gromovo, k'o da se baš tu zaustavilo nakon lutanja i traganja za mjestom udobnim.Njemu dobro.njeguješ ga svojim nespokojem.Zato i jeste tu. Hajde budi loš domaćin i otkaži mu gostoprimstvo, reci mu da prsa tvoja i grudi tvoje nisu za tjeskobu stvorena.

Zavuci se u najgušću šumu i vrišti, vrišti, jako,da vriskom svojim tjeskobi zakačiš krila, da odleti i nestane, da se raspline , da ne zna ni ko je, ni čija je, ni odakle je, da se ne zna vratiti, k'o ptić iz krletke kad kroz otvoren prozor izleti.

Otvori prozor duše svoje neka ode ono što joj ne da da se dušom zove.

 

29.01.2013.

trenutak radosti

Volim vidjeti kada nakon dugo vremena neko od mojih dragih blogera postavi post,ma šta god da je, od njih mi je lijepo.

Kao da kažu:''Ja sam ok, kako ste vi?''

Dobro smo, hvala, samo nastavite, kao kad smo bili sretniji.

16.01.2013.

izjava

Pod kožom si mi.Ja više sebi pomoć ne mogu.

Ostaje mi jedino da te raščešem:)))))))))))))

11.01.2013.

samo da virnem...

Ni ovdje ničeg novog.

05.01.2013.

protok

Sve manje živim a sve više zaboravljam.

Čitave, iščupane pramenove sjećanja držim u ruci i gledam kroz njih kao da su tudji.

S gadjenjem, Poslije čega dugo perem ruke.

Osušim ih, Pa ih ponovno perem.

 

12.11.2012.

neprijatelj

Najteža ti  je borba kad se sam sa sobom boriš.Lakše ti je i protiv turčina i protiv ugara i švaba i ustaša i četnika. Ne znaš mu šta misli, planove mu ne provaljuješ, ideš, hrliš, bahneš pa šta bude...

A ovako.Poznaješ protivnika k'o i sebe, a i on tebe.

Svaki pokret i namjeru , svaki korak naprijed i natrag.Svaku ti misao pročita, zaključak pretpostavi.

I kad se buniš i kad ti je pravo i kad nije, sve zna.

Snove ti razvaljuje, jutra zamračuje, sunce oblača, kišu rashladjuje.Zulumćar.on a ti. Ti, a i on.

I tako...

I pobjeda je poraz.

I poraz je pobjeda.

Borba.

08.11.2012.

...........

Čini mi se da sam zalutala u svijet sjena.

Prolazim kroz njih, ne osjećam im stisak ni zagrljaj.

Ruka kroz njih kao kroz hladetinu se provlači.

Ogrnuti osmjesima, sa kapuljačama od tajni.

Mogle bi početi kliziti neke nove harmonije.

 

28.10.2012.

od romba paralelopiped...

Slabo ti ja,lijepi moj,išta kontam.

Uvjek pogrešno.

Loše situacije ne predvidim a one dobre previdim.

 

23.10.2012.

I trpno stanje je stanje

Sinoć se posvađaše.

Žestoko. Onako kako se posvađaju ljudi koji žive u trpnji, jer je i trpnja stanje, a bolje i trpno nego drugo i tako...

U pola sata koliko su se tresle planine i gore, a i dole, prozori i stakla, imitacije kristala i spiritualna zvona, nije ost'o niko da mu se ime nije dotaklo. Ni bradavičasta strina iz čije su bradavice na vrh brade virile tri dlake koje nikad nije htjela da iščupa, ni sisate tetke što su sise podupirale čim stignu jer nisu bile otkrile da postoje radnje za debele, (op.a.napomena,) u svađi je iskorišten argument da jesu otkrile radnje za debele, al' su potpuno i slijepe i gluhe prolazile pored njih, čak i govoreći, Jadan je onaj kome ovakvo čudo treba.Šta jadan?Ma, za dgeneka.!!!

Nije ostala pošteđena ni oblajhana dajdžinica koja je bila uvjerena da je ista Meg Rajan,i jadnom daidži prisjedala na muke ležeći na kauču i vrišteći na njega kad ostane gluh na njeno dozivanje''Antoniooooo'', ni amidža koji je pazarnim danom uspravno i ponosito hodio na pijacu, sa cijelim hljebom pod rukom, i oprobavao sir od jedne do druge tezge, dok je bilo hljeba,i  tako sit i napit odlazio na podnevni odmor, ne zaboravivši ženama koje su prodavale, a valjda i proizvodile sir, dati primjedbu i korisnu sugestiju da mu sljedeći put malo više dodaju ili oduzmu soli.

Ne ostadoše poštedjeni ni mačka koja nikad nije naučila da ne kaki  na krevet i pas koji je znao satima da juri u krug da uhvati vlastiti rep:''SVE DOK MAHNITOV NE KLEPI OD BETON!!''

E, tu je svađa stala. Muk i tišina.

Možeš i u strinu i u amidžu i u blajhanu dajdžinicu i u Banderaša, i u usranu mačku.Al' ko  u njeg dirne,mrtav je.Zauvijek.

Zna ona da je cuko bio na svoju ruku, al on nije od nje odmicao kad odoše prvo ona pa onda on za njom.Lizao joj je suze i ni na pamet mu nije padalo da juri sam sebe.Stajao je ispred nje, gledao je u oči i glavu okretao sad na jednu sad na drugu stranu, valjda se sjećajući čemu se smijala.

I po prvi puta sinoć osjeti da je sama.Užasno sama.Da nema kome otići, i ne reći ništa a da oni znaju, i da kažu: Briga te, tvoja je kuća uvijek tvoja, kad god poželiš da se vratiš.

Jebem vam sve.Niste na to mislili kad ste odlučili da odete.

Zar ne?

 

17.10.2012.

pljunem u šake i ...

Kad god sebi nešto čvrsto obećam, slažem i ispalim se k'o iz topa.

I tako decenijama.

 

15.10.2012.

...

Postoje priče u životu na koje, ma koliko želio ili ne želio, bilo ti važno ili manje važno, ne možeš staviti tačku.

One, naprosto, žive kao dio tebe, dio tvoga bivstvovanja, kao udah i izdah, kao krug kojeg i zatvorenog vrtiš i okrećeš.

 

29.09.2012.

....

Ono Andrić  reče da sretni ljudi piše malo ili skoro nikako.

Šta je sa onima koji su ni tamo ni 'vamo?

Ni misli, ni pisama.

 

 

21.09.2012.

kako je lako biti ...

Ja sam magarac

ja sam magarac

ja sam magarac

 

Što pristadoh da budem uvučena u igru

kad sam znala da neću prije njih stići sakupiti iste boje

nekim je ljudima džaba i dvaput po sto godina da žive

kad su magarci

dvaput po sto godina

19.09.2012.

zablude

Misliš da možeš tugu da isforsiraš ko rijeku, kad dođe momenat.

Da zapneš rukama, nogama, veslima, čim stigneš i preriječiš je, na čvrsto i suho tlo staneš.

Pa se zajebeš.Vidiš da to nije rijeka koja teče, koja ima brzake, negdje plića, negdje dublja, gdje je sunce ne obilazi hladnija, gdje se s njome ljubi, čini ti se umilnija.

Ni nalik tome. Tuga je smrdljiva, zelena, zabokrečinom prekrivena bara.Uvijek ista,samo se s vremena na vrijeme izgubi, pod suncevom toplinom nestane i s prvom vlagom vaskrsne

Čista laž i prevara, kao kad  po svilenoj, bijeloj, najdražoj bluzi proliješ crveno, k'o krv vino i na nagovor, utrljaš po mrlji bijelo...

Pa umjesto da mrlja nestane, ona se samo stanji i raširi sa jednog mjesta preko veće površine.

Zahvati i najskrivenije rubove.

30.08.2012.

blagoslov

Ako će iz tvog odlaska, nastati nove priče,one najdivnije,koje ćeš nam prepričavati u onim našim noćima, gestikulirajući i okružujući prstom svaku situaciju, prateći smjehom i pokretom, dačaravajući nam plastično svaki tvoj proživljeni trenutak, tad, u tom slučaju, spuštam desnu ruku na tvoj potiljak, lijevom ti preko lišca prelazim, i kažem, Blagosloven neka je tvoj povratak, tamo gdje još uvijek čekaju sve tvoje krpice, spakovane i spremljene još davno za dugu plovidbu, ne dočekavši talase al sačekavši tebe, koja ćeš im ponovno udahnuti život.

Dok ne dođeš izazivat ću zavist sa najljepšom od svih i narandžastom aurom svjetlit u noćima bez zvijezda.

Za svakog punog mjeseca u naše zdravlje nektar ispit i mislima te nam dopratit.

16.08.2012.

sve za ljubav

Osluškujem grmljavinu i očekujem kišu kao spas u poslednjem danu pred strašnu apokalipsu,u ovom ljetu koje je spržilo sve  što mu se na putu našlo,vatrom, ognjem srcem, dušom.

Prekinulo sve veze,pobrisalo sjećanja, uništilo misli, razbudilo snove.

Ja imam nasmješniju igračku,plišanog zeca sa plavim očima i srcem koje jako udara kad očuje neki nepoznati zvuk.A svi zvuci su mu nepoznati kad je tek tri tjedna u ovom svijetu zvukova.

Ima čudnu naviku.Čim ja sjednem za laptop on dojuri ispod stola i liska( izvedenica od liže op.a.) mi noge i gricka prstiće.Može tako  satima.Pojma nemam što.

Naravno da me škaklji, al' trpim.

Sve za ljubav.

 

15.08.2012.

On i Ona

Život i smrt putuju uporednim kolosjecima.Njihove se staze ne križaju, oni se ne sudaraju,ne mimoilaze se,nikad ne idu jedno drugom u susret.Dodiruju se lijevim ramenom jednog i desnim ramenom drugog.Dovoljno sljubljeni i dovoljno razdvojeni.

Taj život (masc.)

i Ta smrt (fem.)

Različitih polova, različitih pogleda.

I jedno i drugo imaju svoje ciljeve i zadane zadatke koje treba izvršiti.

Jedno se drugom ne miješaju u poslove.

Smrt ne dozvoljava životu da joj namjere poremeti.Ono što odluči Ona i ostvari.Ženskom upornošću i tvrdoglavošću.Da svaka stvar mora biti na svom mjestu.Da ni praška ne ostane tamo kuda ona prođe.Sve mora biti čisto, uredno i pedantno.Jer ona je gospođa Ona.

Ona ne dozvoljava životu da joj namjere poremeti.Njena je zadnja.

Njegova je da zbog mira u kući, popusti pred njenom upornošću, tvrdoglavošću i pedantnošću.

Kao i svi masculinum, on se skloni na zvuk usisivača kada krene veliko spremanje.

Ipak, i sam odlučan da Njoj ne dozvoli da mu se miješa u njegove namjere, dok putuju uporednim kolosjecima.

 

 

14.08.2012.

razgovori

Jesi li me zaboravila?

Nisam, al' skoro da jesam.Falilo mi je još 12 dana 13 sati i 43 minute.Šta ti bi da mi se javiš.

Bacio sam telefon a nisam zapamtio broj.

Koje gluposti.Kako si se sad sjetio?

Hehehe, snaš'o se.Sjećaš se kad sam te jednom zvao sa fixnog.Tražio listing.

TI? Tako da si se snašao.Ne mogu da vjerujem.Ne znam te takvog.

Ne znaš me nikakvog.

Kad sam ti govorio,nisi me slušala.Kad sam ti pokazivao nisi gledala.Kad sam gorio za tobom ti si se kanaderima na mene bacala.Sve džaba,nije ti uspjelo.Znaš, ako iglice ne očistiš,kad tad paljevina je opet moguća.

Sav si aktuelan.U cjelosti u paljevinama.

To je tvoj naćin da sve okrećeš na zajebanciju.

Tvoj način a moj usud.Kurate sreće od kad sam se rodio.

Al' neka, ne žalim.Vrijedilo je.Trenutka barem.

A ko zna? Niko i nikad neće znati šta nosi sljedeći dan.

Moje je da čekam. Od sad' pa do nekog sljedećg života.

U ovom je i onako sve krenulo naopačke.

Čekat ću.Pa, ako...

Pada kiša.Hodi,uvuci se pod kabanicu.

13.08.2012.

i bidi fin...

 Dvadeset me je godina budila u pet sati ujutro''mirisima'' izgorenog luka, dinstanom svinjetinom i prepečenom slaninom.

Razlog: kad se vrati sa posla da može odmarati.

Nikad ne prigovorih vjerujući da će se sa penzionerskim danima promijenuti navike.

Nisu se promijenile.Zadnje tri godine svojih penzionerskih dana me, i dalje,svakog jutra u pet sati budi ''mirisima'' izgorenog luka, dinstanom svinjetinom, preprženom slaninom i dodatno barenom raštikom , kreštavim'' uranila naspavala'', onoj preko puta,i glasnim kihanjem koje podsjeća na rev hercegovačkog kenjca kad ugleda kenju na susjednom brdu, do koje mu, paćeniku, treba, pola dana brzog hoda, uz isukani teret.

Ne reagiram.Trpim.Čekam.Nešto da se promijeni.

Prospem zečiću tri fildžana vode da se malo rashladi i ona me dočeka galamom da joj kapljice vode sa mog balkona padaju po luku koji suši na balkonu.

Hm...

E, eto ti pa ''bidi fina'' i šuti! Trpi smradove, kihanja, cerekanja, i dopusti svakoj gnjidi.

Mislim da  godinama sam čekala upravo da se desi ovaj momenat.

12.08.2012.

OI London 2012.

Britanci,

da mogu sve bih vam naredne Olimpijade prepustila.

Ako ni zbog čega drugo, onda zbog ove divne muzike  kojom ste nas uveli i evo sad, kojom zatvarate igre.

Kraljevi.Što figurativno što zaprave.

Neka Bog čuva kraljicu!

 

12.08.2012.

u zas(j)edi iza petnaeste...

''Nije rano da saznamo sami

šta je ono lepo što nas mami

šta nas tajno čeka pored ceste,

u zasedi iza petnaeste...''

(Ljubivoje Ršumović)

Za Moga,onog Moga, što me viri i virka,

što me tješi ili mi se smješi,

ma šta smješi,

grohotom  se smije,

kad iz mene ljutnja bije... :)

Sto i još  jedno srce <3 <3 <3 <3 <3 ... itd

 

 

11.08.2012.

trenutak svjesnosti

Hvata me strah od trenutka spoznaje.Ne znam u kojem će se obliku pojaviti.Priprema me, svake noći malo pomalo, naglim buđenjem, snovima koje ne pamtim u cjelosti nego u fragmentima, žmirkanjem sijalice, gugutkama na balkonu.

Da mi je u ovu prazninu koja se širi i postaje svakim danom sve otpornija, smjestit pticu mekog perja i umilnog glasa, da joj dam dom, utočište i sigurnost, da zna da je u mojoj praznini sigurna, da joj niko neće perje počupati ni krila slomiti.

Možda bi se nekada iz te praznine očuo  pjev.

10.08.2012.

čuda nisu za čuđenja,čuda su tu za buđenja...

Ovo je godina u kojoj se definitivno prestadoh nad čudima čuditi.

Počeh im vjerovati.

10.08.2012.

Ma nisam ti ja taj...

Svjetski mediji, printani, elektronski, online, objavili su kako je ''jedan bosanac ukrao kamen sa Akropolisa i uhvaćen je na granici sa Makedonijom.Nije, kaže, znao da se ne smije.

A, fin mu,pljosnat, taman za kace, da pritisne kiseli kupus''.

Te ti jebem i kacu i kupus kiseli, smrdljivi,smrdljivi stvoru.

Što je najgore, nije dovoljno što se svijet šupa i šprda nego i naši mediji prenose: ''jedan bosanac...''

Prekinite više.Jer taj jedan bosanac bi mogao biti i podrazumjeva se da je svaki, i  onaj ko se zgražava nad ovim i rođeni i nerođeni.

Recite vi lijepo imenom i prezimenom:'' Taj i taj, od oca i majke, sa adresom tom i tom iz  grada, sela, mahale te i te...''

Skinite seljakluk i primitivluk sa svih bosanaca,pa makar i većina bila kao i ovaj grmalj,papčina, seljačina. Dokle će nas, više, predstavljati grupno, za svaku glupost koju pojedinac napravi.

Dabogdasašoljewcnesilazioodtogtvogkiselogkupusa! Grmalju. Šta ćeš ti na ljetovanju.U Grčkoj.Kad ne znaš ni gdje si bio ni zbog čega si bio.

Kamen za kupusa!!!

Kako ono bi kad je Bosanac došao da radi u Sloveniju.

A Slovenac kaže: A, ne, ne, ti si lijen.''

Kaže Bosanac: Ma nije, bolan.Pogriješio si.Crnogorac je lijen, ja sam glup.''

 

09.08.2012.

djeco, pametno se udarajte-govorile su majke djeci prije odlaska na sijelo

dvadeset je druga minuta utakmice Zeta-Sarajevo.

komentator je već nekoliko puta podcrtao kako horde zla daje divnu podršku i do sad nisu napravili NITI JEDAN INCIDENT!

08.08.2012.

mala noćna ...

8 žena zauzelo busiju, Drina u jednoj, ključ od kuće u drugoj ruci.Teme su razne.Čujem ih,ispod mog su prozora.

Miješaju se njihovi glasovi i zrik zrikavaca.Vrelina boli fizički.

Eh, što se ne bi moglo.Da svaka od njih, po jedan dan, pravi zajednički iftar i slobodno je 6 žena 6 dana( dvije su u grupi hrvatice)...Pa bogami bi nam to bilo pravo dobro.

Zanimljiva ideja.

Umiješa se jedno muško, stiže sa teravije.Priča o nekoj raspuštenici ''kod koje se lako može uletit' ''.

Smiju se.One.Pripaljuju još po jednu,kutija drine se nesvjesno gnječi u rukama.

Više šutnje manje smijeha.Mislim da zamišljaju te ''ulete'' jer kaže muško, ima u njoj neka moć, sve je muškarce začarala.Niko neće da kaže šta mu radi, al svi su poludili za njom.Ostavljaju žene i djecu, prodaju stvari...Prič'o hodža, kaže muško.

A one zamišljaju il' samo misle, šta im radi što one ne znaju.

Kaže ''muško'' ima raznih žena, raznih kategorija.

Opet smijeh, onaj ženski, ciktavi, koji svaku želju za sexom razbija,i pitanje, kao fol u šali, al zbiljom odiše:

U koju kategoriju mi spadamo?

Muško šuti.

Neće il' ne zna.Il' naprosto misli šta li im to čini...

 

08.08.2012.

bez sijede-besjede

Ne dozvolite da vam mržnja zavlada srcima.Nanjušite joj vonj, razarajući,oštar ko britva, gnjecav k'o gnojna rana, dok je još iza sedam brda i iza sedam mora,Preduhitrite je, i...ne dvoumite, raziđite se prije no što vas preplavi svojom silinom, da biste uprkos svemu jedno drugom ostali u očima, u albumima u kojima ne čamotinjaju samo polovine od slika, u prstenu sakrivenom u dnu škrinjice  sa vratašcima,a ne na dnu bunara.Jer,od zagrljaja do noža i od ljubavi do mržnje je manje nego što je zamah krilima najmanjeg od najmanjih kolibrića.

Oni koji su se voljeli razarajućom ljubavlju, mrze se sto puta jačom mržnjom.

 

07.08.2012.

telo, tijelo, tilo ...

Zimus, kad je bilo minusa na pretek, više nego na svim mojim karticama i računima, onaj osjećaj kad se koža naježi i svaka nedepilirana dlaka nadrka, bilo mi je normalno, da je to manifestacija kojom se tijelo brani od hladnoće.

Al' kako se sad isto to događa na plus 40????

Nikad nisam čula da neko kaže: '' Naježurila'' mi se koža od vrućine''.

A, jest. Evo.

06.08.2012.

uzaludno vrijeme

Iz godine u godinu iz ljeta u ljeto potvrđuje mi se da ovo definitivno nije moje vrijeme ni moje godišnje doba ni ono u čemu se dobro osjećam, a sve u čemu se dobro ne osjećate, savjetuju psiholozi i njima slični, odbaciti treba od sebe, što je moguće brže i što je moguće dalje.

Moglo bi, sve bi to moglo, kada bi se moglo.No se ne može, što bi rekli.

Mrzila sam izistinski početak raspusta kojim je započinjalo ljeto jer bi se tada razilazili svi oni koje volim.Ljeto mi je, kao najmrži katil, još od dijela tog života koji  živi u sjećanjima, odvodilo one najdraže, tada privremeno do baka i djedova do nana i deda, do vikendica na morima i jezerima, kada si bio prisiljen , vrela dopodneva i dosadna popodneva trošiti sa onima koji nemaju kud, nego ti ostanu dok i sam ne odeš negdje.

Ljeto mi ovo, i ono prošlo i prethodnih pet i deset i petnaest, opet odnosi najmilije.Neke u trajna sjećanja, neke mi izvuče iz priče, iz života, iz smijeha iz valjuškanja na pogledima i riječima.

Vrelinom razbija spokoj, i mislima ne da da se opuste.

Pokušavaš da radiš, da čitaš, da pišeš, i ništa se ne prima, vene bez kapljica svježine.

Izvlači iz mene svaku želju, svakoj mani domaćinski otvori vrata, k'o brkati gazda crvenog lica i velikog stomaka, koji se raduje sebi sličnima da se bez grižnje savjesti prepusti uživanjima.

Klaustrofobično me nagurava na zadnja sjedišta bez vrata iz kojih ne možeš izaći, pobjeći kad osjetiš da ne možeš da dišeš, da će ti se rasprsnuti mozak i pluća eksplodirati.

Najgore od svega što je uspjelo u nakani da više nije nešto što me nervira nego nešto čega se plašim.

Silno.

I više od baba Jage.

 

01.08.2012.

Brezici

Noćas ću ti,mila, kraj uzglavlja bdjeti

na potiljak poljubac spustiti

rukom ti jednom u kosu 

latice od svitanja nizati

a drugom od svjetlosti mjesečeve čuvati.

Dahom nemir raspuhati

preko trista mora,

da nemir svaki kapljica morska skrije

u dubine.

Mliječni put ću okrenuti

prema sjajnoj Danici

da staze, za korak tvoj, proširi,

svitaca roj u kočije od zvjezdica upregnuti

bič od vilinske kosice

među prste ti uplesti

da te miluje...

k'o ruka i cjelov moj,

k'o misao moja kojom te pratim

u životima našim

prošlim,

sadašnjim ,

budućim.

31.07.2012.

znala sam da postoji negdje...

Ako potraje ovo stanje, slutim da upasti ću u grotlo iz kog ću se teško iščupati.

Predugo, čak više i ne gledam na sat, provodim, ležeći na kauču i buljeći u paučinu na stropu,koju ni ne pomišljam da skinem.

Znam i gdje stoji krpa za skidanje i štap, sve znam al' ništa ne činim.

Čak ni mašta više ne radi pa da u toj mreži čudotvornoj i trista čuda zamislim.

Hranim se krekerima , i slanim ribicama koje dodatno umačem u krupnu morsku sol, pijem gazirane sokove na koje se u normalnom stanju užasavam.

Muziku i note sam sklonila negdje gdje ih zadugo neću moći naći, kao da se odjedared iz svake cijele i polovinke, iz svake snizilice i povisilice izrodilo jedno manje i veće čudovište koje će me rastrgati, samo ako ih izvučem iz duboko skrovitog i zatamnjenog mjesta.

Pun mjesec me je do skora izazivao da mu se svaki put iznova divim.Sad me straši, ne gledam ga, vidim iscrtane obrise po njegovoj površini.

I ovaj topli vjetar donosi ustajale zadahe afričkih prostranstava, trulež i raspadnuta tijela, razbacana i prekrivena zrncima pustinjskog pijeska.

Ni jedne prozračne misli, ni u naznaci, da mogla bi da  se desi.Još mi smješnija djeluju moja nastojanja da sama sebi ublažim teškoću bivstvovanja.

Samu sebe ne slušam a druge energije ni u paralelnom kolosjeku a ne u križanju, ne prizivam.

Čekam da vrijeme učini ono što sam do sada ja činila vremenu.

30.07.2012.

običaji

Između telegrama, nađe se i koverta.Kaže poštar da svejedno mu je već kad je morao da se penje ponio je i tu bijelu omotnicu, vidi se nekako svečanim slovima ispisanu.

Otvorim je, pročitam sadržaj i vratim se u rano djetinjstvo kad je Bisera hanuma postila ramazan a nas roditelji upozoravali da ne pepamo loptu od zid, jer možda Bisera hanuma odmara i da, najbolje je, potražimo drugo mjesto za igru, taj jedan mjesec, a l da joj se pri ruci nađemo predvečer, ako joj što zatreba.

Bisera hanuma-kandiljiiiiii...

Hvala djeco moja, vidim, vidim.Hajte sjedite pored mene da mi pravite društvo.

I tako iz noći u noć.

Za te naše sitne ustupke Bisera hanuma nas je uz Bajram nagrađivala.Samo smo reda radi pred njenim vratima govorili bajram banku-znalo se.

Nana, a.r. je doživjela duboku starost, mostarka rođenjem, udala se i u mahali život provela.

Samo zadnja dva ramazana svoga života nije postila.Kahva joj je , kaže, falila.Što se ila i pila tiče, ih, mogla bi ona i dva sastaviti. Samo kahva, kleto.

Tih nekoliko ramazana koliko skupa provedosmo, prolazili su  u miru i tišini.Prva je ustajala, mljela kafu na ručni mlin, zapošćavala s onim što bi večer prije sama pripremila, sebi a po sebi, ni previše ni premalo, malo masnije da je za drob ujede i nemoj mi povlake džigarice mi moje isplaka...

Negdje u kasno popodne, pred sami iftar samo bi ponekad čuli uhuhuh uhuh...ajde paša nanin vidider jesu li se...a dječak je trčao niz sokak pa uz sokak, jesu nanoooo, upalili su se.

Nanin paša, polutan nanin, dvije zlatne jabuke nanine...

A, onda bi se malo prešlo kod jedne, druge , treće kone i tako...

A u pismu je pisalo,kitnjastim slovima sa zlatnim obrubom:

Pozivamo Vas na ženski iftar u restoran...

Ženski iftar...

Baš smo maheri za uništiti ljepotu.

30.07.2012.

...

Vrelo tijelo, groznicom obavijeno, spuštam na hladnu plohu od crnog mermera.

Na tenutak,i sama padnem u iskušenje da tražim, zahtijevam, insistiram na objašnjenju, kao da sama vjera i vjerovanje u određeno nije mi dovoljno.

Osjećam da me ljudi gledaju čudno dok im pričam, uzvrpolje se na mjestu ili suprotno, ukoče se, zagledaju se u mene ne trepćući, sa cigarom među prstima i jedva čekaju, i jedni i drugi, da što je moguće prije , odlijepe dupe od sjedalice i dohvate se vrata.

Na silasku pričaju nešto bezveze, ne spominju susret ni razgovor.Možda tek kada se u noćima punog mjeseca sastanu sa svojim besanjima u ponoćnim bdijenjima, dođem im u misao, sa dozom straha i sekundom vjerovanja.

Sekundom želje u vjerovanje.

 

 

28.07.2012.

...

Svaka riječ koju bih da utisnem

ne zvuči mnome

To neko je stran mi i nepoznat

zalutao u moje tijelo, oteo mi misli

izmješao  slova

Ostavio mi prazninu

Na priču stavio tačku

27.07.2012.

moj dar

Kupila sam sebi zeca.U sivim pantalonicama i bijeloj košulji.Jedno mu je uho sivo a drugo bijelo.

Ima plave oči.

Već mi je ostavio crne perlice na dar.Kako je smješan.I sladak.Moj mali zeko.

Nikad nisam imala zeca.

Čovjek je pozvonio na vrata. U ruci je držao deset maraka kojima mu platih mog živog stvora.

Reče''Nađoh vas.Vidio sam kako vam je izmamio osmjeh, ne treba da vam naplatim''.

Halalosum, rekoh mu, idi s milim Bogom i svojom zaradom.A on je meni radost neprocjenjiva.

Mislim da će se zvati Zeko.

 

21.07.2012.

opusti se i uživaj...

Iz ove se kože u drugu ne može.

Da ga jebeš.

Tamo neki savjetovao kćer, u danima kada je mahalom harao strašni manijak.

''Ćeri moja, ako te nedajBožezaskoči, a ti se brani, čupaj, grebi, udaraj , vrišti....Ako vidiš da ne možeš ništa, a ti se opusti i uživaj''.

Od uživanja ništa, jedino preostaje, ne-pusti se, nego prepusti se. Nek te vodi kako te vodi.

Jebiga, tako je. Ko nas koji klinac išta pita.

I o rodjenju i smrti.

Samo ne znam jesmo li ginjole ili marionete.

Možda tu imamo izbor, naslutimo ga nekim gestom.

I da se može sve ispočetka, možda tamo do trinaeste da bi bilo isto, poslije, ...hm.

17.07.2012.

iskorak iz...

Znam ja da u ovoj zemlji malo šta fercera, jer to tako hoće oni koje ta neuređenost održava, koja im obezbjeđuje ugodan i lagodan boravak,na ovoj, jednoj od stanica, u vječnom putovanju.

Nikad se ne navikneš, ali nastojiš da te manji boli primitivizam, da manje vidiš, da manje čuješ, da manje kudiš već kad nemaš šta da hvališ .

Spomenuh ih,samo iz razloga da bi suprotnost bila još zornije prikazana, da ipak postoje i oni drugi.

Protekli dani-horor.Borba za spas života najdražeg bića.

Tri grada, tri klinike, 6 doktora, 66 bolničara, svi zaviruju, laćajau se miša k'o mača i velikim bordiranim slovima pišu-hitan slučaj,šalji dalje- i pečat, veeeliki,potpis što nejasniji.

Viču ''taj je u vašem kantonu nambr van,''.Sjedimo, čekamo, čekamo, sjedimo, papiri se znoje u rukama,da li je stigao, znate, nambr van kantona, čekamo ga, doći će on idite van, sjedite tamo negdje imaju klupe i kava iz aparata, doći će,nambr van lagano klizi kroz 'odnik, gleda kroz nas, na dobro jutro lagano kimne glavom,da slučaj težak, idite dalje...gdje dalje,zar niste vi nambr van, poslednja stanica, nada koja zadnja umire, o ne, ne izgurujte nas, ako odemo sve će dalje biti komplicirano-a šta se može, reda vam je, kaže nambr van...bolovi,jaki, trpi, šta da radimo...pa to je normalno da trpi bolove, a i godine,vidim mu oblačić iznad glave,koji se kurac ovi stari više upinju, i umiranje je umiranje, pa čujte, a meni je odmor za dva dana,more koke i pijesak, kakve operacije pa da me još zivkate i pod tušem uznemiravate...doviđenja doktore,ah...riječi, riječi, lagano trptanje trepavicama umjesto doviđenja...

Gdje, šta, kuda...

Proviđenje.Dovedite pacijenta u pola devet, papire sređujte u hodu, poslije, ako je ovakvo stanje kao što mi rekoste već kasnimo.Odmah, hitno dovedite.

Drugi kanton,  a u njemu-ljudi.

Tišina, ne šušte suknje i ne lupaju klompe.Atmosfera smirujuća.

Prema nam prilazi žena, lagano, uredna, lijepa sa osmjehom, širi ruke i kaže_

Dobro jutro.A, kako ja vama mogu pomoći?

Šta bi? Jel' ovo moguće? Ovdje i sada.

Već,pomogla si, draga ženo, sa tim osmjehom, sa tih pet riječi, laganim korakom i raširenim rukama.

A sve drugo je Božja volja.

Hvala Ti.

16.07.2012.

umjesto

Iz mene ne izlazi glas, čini mi se samo žuč iz otvorenih usta nadire.

Potpuno ispražnjenog,otupjelog  uma tipkam po tastaturi iz koje izlaze  neizgovorene riječi.

Kap po kap vode propuštam da ovlažim usne, da glasnicama dam snagu da, ne samo mislima već rječju izgovorenom, očima da te u oči pogledam i pitam, onako kao što bi dijete svako, svoga stvoritelja upitalo, Što si nas, bolan, ovakvima načinio.Da li zato da, od onog prvog uzdaha koji s plačem udahnemo, postanemo svjesni svoje nesavršenosti i da ti si jedino to savršeno biće.

Zašto si uveo patnju kao stalnu odrednicu, pratioca vjernog u svakom času.

Upitah te, zar nije  moglo u tri riječi da se svede, uzdah-izdah a između njega život.

Živiš ga i kad je kraj jednoj materiji jednostavno pređe u drugu.Razmijene se energije,uz tvoju sveprisutnost.

Ne!? To bi prejednostavno bilo.

Jebote takav dar i takav darovani život. U kom paćenici sa paćenicima savez stvaraju.

Posmatram nas. Nešto mi ustajemo, kosimo travu, vežemo kravate na pravilan čvor, vodamo ćuke,nešto se mi kurčimo i kofrčimo,jebene umiruće sjene.

Jebene umiruće sjene.

da,po prvi puta ti se malim slovom obraćam i ne stavljam tačku stavi je ti ja ni ovo žuto što prosuh obrisati neću

12.07.2012.

bezvizni režim da ne režim...

 

Pratiti trendove i biti u trendu.

Obrisala  sve granice.

Granice tolerancije.

Bezgranično sam postala netolerantna.

Premu svemu i svačemu.

Dokle, ne znam, sad tako je.

Ne toleriram više ništa nakon čega bih se upitala :Što sam? Ko sam? Odakle sam? Kuda li sam?

O, Mače ! pa ne rekti.

 

10.07.2012.

šesto čulo...

Fališ.

Džaba znaci i sjene, tragovi bez otiska, ti i dalje fališ sve jače i bolnije.

Vjera je na jednoj a želja za tvojim prisustvom na drugoj strani.

Preteže.

Govorili su mi da to nikad ne prestaje.

Znam.

06.07.2012.

sitni sati

Uvijek sam se čudila ko sluša radio u neko gluho doba noći i još se javlja uživo u program da kaže što ne spava.

''Sitni sati''- to je tako romantičan sklop riječi.Sat- vrijeme koje prolazi i sitni.ipak tako mali da mu se prolaznost i ne primjećuje.

U sitnim satima šetam blogom, ulazim u misli blogera, najviše tužnih, razočaranih, u ljubavi, a u čem bi drugo, posao,skucka se nešto za kafe, stan-dobro je, godišnji odmor- ma dobro nam je svugdje, samo nek ne puca...

''Sitni sati'' me podsjeti i na pjesmu, staru, prelijepu uz koju je moja mama punila ćošak razbijenim čašama '' Ima jedna krčma u planini, vide joj se svjetla noću u dolini, ko to pali svijeće i po krčmi šeće, to je lijepa Mara kći starog krčmaraaa...'', ne da mi se stat, drago mi što je pamtim.

E, eto i mašina oprala veš u sitni sat. Sačekah je.

05.07.2012.

ljetne noći

Nevjerovatno je šta se sve može čuti i saznati dok sjediš neprimjećen u svojoj sobi uz otvoreni prozor, kad vrućina nagurana u stanove, istjera vlasnike ispred zgrada.

I ko se oženio i dijete dobio i ko je umro sad a nije prije tri godine, i što je umro sad a ne prije tri godine,i kako gradski tajkun propada a mijenja auta sa bijelim i crvenim felgama, kako neće da osigura  ''mašine ni sredstva za rad,'' i gdje se otvara starački dom a susjedi nisu suglasni, doslovno, ne daju mu komšije primirisat!, pa koga pitat za posao, a kome jebat majku zbog neracionalne potrošnje vode pa nemaju majka i babo u padinskim dijelovima.

Pa šta on misli dokle će više, i ničija nije do zore sjala pa neće ni njegova...o tome kako na semaforu opet auto spuca neku ženu, a muškarac p'jan pao s mosta u gradnji, o svemu se može čuti i saznati, pravi hroničari svih dnevnih i noćnih zbivanja pa i vox populi se odvija tu, dole, ispod prozora.

Kad kažeš ljetne noći, prva su pomisao, ljubav, romantika, barka, vino i riba na gradele, al' eto i ovakve su, troše se u razgovoru, u bezazlenom ogovaranju, u kokuzluku pod plaštom zvijezda.

04.07.2012.

vođen ...

Moje su želje male,taman onolicne, koliko znam,  da sam sama u mogućnosti da ih ispunim.

Uglavnom, u stvari, najčešće,  u stvari, redovito, sama ispunjavam svoje želje. Spoznah, da mi niko,ama baš niko, ne može ugoditi nikako i ni u čemu kao, naravno, ja sama sebi.

Jutro je jutrošnje, slipkavo, mljekavo, mrljavo od nesna, od zraka koji je zaboravio da se kreće.

Hoću da prevarim budjenje takvog dana, da mu ne dam da zagazi u njegovu koračnicu kako ono hoće.Ustajem  s namjerom da zamurim noge u ledenu rijeku sa prvom sunčevom zrakom, da konobara počastim napojnicom, da mi ono čime dan započinjem donese na pladnju, da glavu ne okrenem kad stane iza mene i spusti sa moje lijeve strane.

Zamišljam i bivam prekinuta.

''Ma pusti to, evo ovdje ćemo, presreće me i usmjerava.''.

okus i miris kroasana toplog, ostaje zaboravljen , dok ga sapirem gorkom, kišnjičavom kafom iz tek uključenog aparata.

Otkad ona nije jela baš ove pljeskavice, nadaleko čuvene.Gura me ispred sebe, stišćem usta k'o da će mi neko na silu ugurat sav sadržaj sa plate.

Odustajem, odlazim, kupim krpice jutra zamišljenog a nerealiziranog.

Vraćam se taman da se na šesti zvuk telefona, fiksnog, za koji sam zaboravila i da postoji, javim, agenciji za istraživanje,ovog puta- banaka.

Mene! O bankama!

Nastojim ga prekinuti.Moli,kumi, ne odustajte, samo još minut-dva.

Trideset-brat bratu, ako ne i koja više.

Ote mi od života, da odgovaram na bedastoće, anonimno, o bankama i mojemu zadovoljstvu istima.

Meni kojoj bankomat iscrtava diskrecionu liniju sve dalje i dalje od njega.

Oteše pola sata od života.

Mogu ja i da se više nikad ne javim, mogu ja i prečicom do kafane uz rijeku.

Al, kako naći način, kako mogu reći-ljudi, zajebali ste mi dan. Da mi ga više ne ...

04.07.2012.

susreti

Ostavili su mi poruku da me vole i da broje dane do našeg susreta.

Svaki susret je karmički samo ti neki prija više i sjećaš se da si ga nekad i vidio u onim projekcijama koje se lome između buđenja i sna, između gladi i sitosti, žeđi i opijenosti.

Oni su ti, jer me na samu pomisao na njih, krene neka lagana milina.

Pišem u zamračenoj sobi, uz zujanje razdrndanog ventilatora, koji tokom cijele godine stoji na istom mjestu, ljeti ima ulogu da hladi, zimi po njemu kačim grudnjake, čarape u bojama i trakice.

Odavno ne čuh taj zvuk koji mi je odjednom u ušima: ''dok dobuje kiša u ritmu tam-tama kroz noć...''

Dižem roletne od hasure i u usta mi se zalijeće vrelina i orošena prašina,

iz neba, iz samo jednog jedinog oblaka pada vrela kiša.

To je tako bljutavo perverzno.

04.07.2012.

911

Za ovo kratko vrijeme pauze što me nije bilo, intervenirah za nasilje u obitelji, u bliskom susjedstvu.

Dođe policija-

Kaže, nije me on udario.Pala s trešnje!!!!!

Ženo!!!!

03.07.2012.

gasi sve...

Radim nešto za što mi ne treba posebna koncentracija. TV je upaljen, ne gledam, čujem, film se prikazuje domaći, stari, prepoznajem glumce iz brojnih serija i filmova, mladi al, pokazat će se sa istim ''karakternim ulogama'' kao i ostatku.

'' Šta jeeee, šta urlaš svaki put kad prekrstim noge?''

 ''Aiiis, bre, da znaš kako je ja volim a ti je gužvaš!''

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Ide reklama, zvuk glasan, prodoran, ne mogu da vjerujem!

Mogu. Ured, lete papiri, koleginica pokušava spasiti što se spasiti da.

Glas:'' Za lakšu probavu, u svim apotekama...''

 

........................................................................................................................................................

30 ' C i dalje ...

03.07.2012.

pred smiraj dana

Nekada, mislim, da je svako dvorište imalo dežurnu nadžak babu, koja je tjerala djecu, trajno zapljenivala fudbalske lopte, rezala ih nožem i vraćala im tako isječene, ili naprosto,posipala djecu pišakom.Ta mi je ostala u sjećanju, i bila mi mrska, jebemjojsveštojojsezakvakuhvata, da mi se i dan danas gadi proći pored tog mjesta.

Nikad me nije stigla, al jesam joj se napucala kamenica, zelenih kajsija i prezrelih zerdelija.

Ima li to i sad? Ima li takvih likova koji to i sada rade?

Nisam sigurna.

Valjda što znaju da im ne bi bilo vraćeno prezrelom zerdelijom, nego nečim puno explozivnijim.

03.07.2012.

suza biserna

Sjedjele su jedna preko puta druge.

 Dvije žene. Ne onako kako znaju žene da sjede, osorno, drsko, dodirujući vrhovima štikli suprotnu stranicu stola i nervozno okrećući prsten na prstu. Sa tikovima i grimasama.

One su bile sasvim mirne.Sa svojim tugama, nesrećama, sa svojim životima, koji su se preplitali .

Pričale su ono što nikome nisu ranije, starija je plakala, mladja je slušala.

Starija se izvinjavala što ne može suze da zaustavi, što je ometa, što...

Iznad glave mlađe žene pojavila se svjetlost.

Plavičasta.

Rekla joj je, prizvala sam te, već danima te prizivam, da ti kažem, da ti pokažem, da osjetiš...

Starija žena je rekla, nešto stvarno ima, osjećam to.

Mlađa žena joj je pružila ruke.

On jedino želi da budeš sretna

Privukla ju je sebi, i otpustila-Idi s milim Bogom, neka te čuvaju svi anđeli i Majka božja.

Na licu starije žene pojavio se osmjeh.

Podigla je ramena, i glavu mjesecima spuštanu, zbog usuda, zbog misli da su sve oči u nju uprte.

Mlađa žena je ispratila pogledom, osvrnula se, i mahnula u oblak iznad prozora.

02.07.2012.

pušu neki novi vjetrovi

U dva dana, svjedokom bijah, situacija:

Kad mati najozbiljnije ubjeđuje kćer pred udaju da muška mora biti zadnja, jer je muško -muško, i ne da preda se, jer je muško i  to tako je kod nas, i ne može drugačije, prognozirajući joj vrlo brz raspad braka koji još nije ni počeo, jer kći priznaje jedino- isti, dominantan- ni govora.

I druga situacija kada mlada, pametna volonterka donosi kafu svom omlitavjelom, ostarjelom, oćelavjelom, na ostacima kose osijedjelom, otrombonjenom, otrbušnjenom, obalavljenom, unosudlakavom, šefu kafu, a on joj kaže mala svaka čas', pri tom zavodnički namigujući, na što ona ne čak ni tren, nego se okrene i kaže:

 još mi jednom namigni, iskopat ću ti ga tvojim vlastitim prstima.I da znaš da sam lezbijka a to sam postala jer su mi se zgadili tipovi poput tebe koji sekretarice štipaju za guzicu i misle da ih smiju štipat jer su i sami nekom dali guzice da postanu šefovi.

On, zblanut, okrenu se meni, tražeći zaštitu, sav u nevjerici, silno želeći da ga podržim, da on,majke mi,  nije ništa, samo šala...

I dadoh mu je govoreći, da nije trebalo da čeka ponovni namig, nego je već sad tebalo da desnim gledaš lijevo na podu.

Ili lijevim desno.

Tvoj izbor.

02.07.2012.

...

Jesi me...

Priznajem.Stara, svaka ti čast.

Znala sam da si, znala sam da možeš, znala sam i da ćeš, ali da ćeš onako.

Koja si ti...

Priznaj da si se smijala.Priznaj, znam da jesi kao onda kad' onaj na dženazi nije znao da klanja , a svi gore on dole, oni dole on gore.Nisi se mogla ni iza onog ogromnog buketa sakrit'...

Ili kad pade ona žena, pa i ti kad si kliznula od smjeha se nisi mogla ustat'.

Da si mi barem navjestila...

Ma, jesi.Jesi, nagovjestila si mi i kad u oblaku se stvori, i...znam, osjetim ja kad oči otvorim da si bila, i da nisam ništa sanjala.

U stvari, sanjala sam, koješta da hranim cuke i zalijevam cvijeće, al to nema veze s onim kad oči otvorim, i znam... da bila si, da sjedila si...tu, pored mene...

Al,ono...

Bleso jedan moja.

Šta si uradila?

Da me više ništa ne dotiče da bih mogla povisiti ton, posvađati se, mijenjati tuđa mišljenja ili svoja prilagođavati tuđima.

Čudan osjećaj, nov, nikad prije, tako.

Al, dobro je, sve lakše je.

I biti će.

27.06.2012.

kap po kap

Kako je bog bio darežljiv kada je  vodi dao tu  čudesnu moć da joj ne možeš odoliti ni u kom obliku, kad je okean da je se plašiš, kad je more da joj se diviš, kad je jezero da je sanjaš, kad je rijeka da o ljubavi sniješ, kad je potok da joj pjesme pjevaš ili, naprosto, tek curak iz plastičnog šlaufa kojim se travi sagorenoj od sunca vraća život, boja. čujem je kako ispušta onaj svoj šuštavi glas,osjećam kako je hladna,reska, u mislima spuštam curak izmedju grudi, slijeva se preko stomaka,brdašca zaobljenog,niz butine, preko listova i završava u cipelicama, crvenim, u kom  prsti šljapkaju,zadovoljni, opušteni, osvježeni...

Zatvorila sam oči i zamišljam kako me rashlađuje, sipam je u šaku i iz šake u usta ,pršćem je po licu,podmećem uvojke,čujem djecu dok se primiču da je kroz prste pruže i onda glas majke, histerične, isprepadane, ubijene riječima i šamarima:

''ĐE ćeš jadan bio,šta se mokriš, hoćeš da te po doktorima vodam''.

Plač djeteta, pljuska preko lica...i razbi mi čaroliju.

26.06.2012.

iza ćoška ili iza kuta, ni slično

Skoro se sudarismo iza ćoška.Naravno, prepoznasmo se odmah,mene odade osmjeh,nju pjegice, nekad svjetle i sitne, sad  tamne i ne više pjegice.

Oduševljena je sa svim novim što je vidjela, promjenama tako očitim i ukusnim.

Pita me, a umjesto moga odgovora daje svoj odgovor na moje nepostavljeno pitanje.

Lijepo joj je, kaže,dugo je već tamo, a zapad k'o zapad, lijepo, brate, ako si pametan i uspiješ se nametnuti.

A ja sam uspjela, što mene navodi na zaključak da je pametna.Muž joj je divan, zaista je pazi i dan danas je zaljubljen u nju, što me,moja, ne treba da čudi,ipak sam uspjela sačuvati i svoju ljepotu i šarm,nisam vala htjela rađat, rekla sam mu to odmah,ne bih podnijela strije po stomaku i nogama, a i sise bi mi se sigurno objesile.Imamo divnog maltezera,brinemo o njemu,volimo ga, a ni strija ni tragova, znaš već gdje...hahahahaha,hajde moja, šta fali da se malo i našalimo.

Uronih u njenu od briga, strija, nespavanja i dječijeg pljuckanja, očuvanu ljepotu u pluskvamperfekt njenog života, i priču prepričanu i ni do danas ne zaboravljenu.

Ljeto, plaža, pjesak, gitara u hladu čeka prvi mrak, red cura red momka red cura red momka,potrbušeni, sa nosevima u pijesku, lagano zakrivljenih glava.

Ona, i ove godine prijeti da ponese lentu mis plaže gornje mahale, mrdne guzičicom koketno i ...prdne.

Niko glave ne diže, ni smjeh se ne čuje, ma ni ono hmhmhm...

Ona mrdnu guzičicom još jednom po kamenju onom ispod nje.

A momčić samo prozbori: ''Ni slično''.

Nasmijah se iz sveg glasa.

Čaršija je čudo.U noj nema zastare predmeta.

26.06.2012.

dusi

 

opet mojom kičmom duhovi prolaze

ne skreću s puta samo se primire

pokatkad na odmorištu nekom

il pomaknu malo dušu u stranu

naguraju je pa se uvuku

čekaju da zaboravim da tu su

na pomisao evo ovu koja se ote

projuriše

sudarajuć se a drhtaj a led niz kičmu

a hlad prostruji i stresoh se

ko  kad stresoh

onomad

znaš

kad pokri me tijelom tvojim

i sakri od prstiju

što drhtaje broje

dok očima šaraju i razgolićuju

25.06.2012.

ispod oblaka

Nije li bolesno, kako toliko puno vremena trošimo držeći se starih navika, sakupljajući bespotrebne predmete, čuvajući ulaznice, ostatke karata sa nekih koncerata, osušeno cvijeće, ili  nagomilana sjećanja, misli, radnje ponavljane po automatizmu,  ljude i situacije, naprosto, život, u jednom,  u nekom trenu odabran takav kakav je.

Zbog čega, ne pitamo se, jer se možda bojimo kakav ćemo od sebe odgovor čuti, nespremni da ga ispoštujemo do kraja.

Ne znajući kako osvježavajuća može biti promjena koja može pomesti,usisati, otresti, otpuhati, svu  prašinu navikama skupljanu u  rascjepima  našeg uma, sparušenog, sasušenog, ožeđalog.

24.06.2012.

praško

Bliža rodbina iz moje bliže rodbine, u onaj neki vakat, udata, nije šala,

(jooooooooj, uvijek me povuče da lanem-nije šala već  ......al' neću lajat jer je ovo moj blog a ne tudji),

za inžinjera, a i sama završila nekakvih škola, važila je za damu u svome kraju.

Državni stan u centru srijede sela. Bez zajebancije.

Izmaknuh kauč, najdraži mi pomak u životu još od djetinjstva.

Znala sam da ću naći to neprocjenjivo blago, ko zna kada izgubljeno:

nekoliko incensa, tri upaljača, dva krešu, dva put po jednu marku, jednom dvije marke u komadu, nekoliko žutih feninga, traku za kosu, nekad narandžasta, sad sivkasta, jednu hemijsku, jednu suhu, dva tampona  i jednu mušku čarapu...

Bliža rodbina iz moje bliže rodbine je uzimala po tri slobodna dana da očisti kuću, od vrha do dna, svaki ćošak i svaku prašku, ulaštila bi pločice i parkete a onda pozvala ženu da joj čisti kuću!?

''Oh, gospa Mando, pa vaša kuća blista.Vidim ja da ću ovdje novce bez znoja zaraditi''.

''Ah, gospođo Julka, ne pretjerujte, nego zavrnite rukave i masku na lice pa me riješite ovog djubreta iz stana????!!!''

Eto, što mi na um pade bliža rodbina iz moje bliže rodbine.

Pa gospa Julka, mi vam ni slične nismo.Odbacite svaku nadu.

Da ga 'ebeeeš!

Čekaj samo da pokupim ovu siću.

 

12.06.2012.

komunikacija

Ne prestaje da priča,osim da daha malo uzme.Šutim sve vrijeme,i otpuhujem višak nakupljenog zraka.Gleda me u oči i kaže:

''Ma tebi je sve nekako lako''.

Budala.

10.06.2012.

1/5

Jučer mi je nedostajala samo još jedna da bude priča potpuna.

E, zato nastavak slijedi...

 

23.04.2012.

to su moooooje...

Ako me u kratko vrijeme veći broj, nego što je normalno, ljudi, i to ne onih koji se tako ponašaju svaki dan,  ljubazno pozdravi, pošalje poruku da me za zdravlje pita, počnem se ponašati krajnje paranoično.

Pregledam jesu li cipele čiste, viri li mi potkošulja,da nisam suknju utrpala u čarape ili,aaaaaaj, noćna mora!!!, izašla na ulica a zaboravila obući hlače!!!

Kad se pregledam i vidim da je na svom mjestu, preslišavam se jesam li šta pričala negdje, lanuh li negdje nešto pa se pročulo?

Ili su samo judi odlučili danas biti malo ljubazniji.

Sumnjam.

Da mi se nije razmazala maskara...

Ili...

21.04.2012.

pod vodom dubokom

Ugušit će me primitivluk, licemjerstvo, ljigavost, beskičmenjaštvo, šupkolizarstvo, ... i sve drugo tome slično, ako ne nadjem način da ga prevladam, nadvladam, prevazidjem, izignoriram, podvedem pod zajednički imenitelj'' izdrži još malo malena, to su samo ovi mjeseci koji slijede...mjeseci, ku-ku majko, mjeseci se sastoje od sedmica, sedmice od dana, dani od sati sati od minuta...

Hajd'mo mantrat:

Izdrži još malo malena, zatvori oči, uši, jezik za zube.Boli te ćošak kako se pozdravljaju, kako ljube djecu po ulici, udomljavaju ćuke i mačke jednakim intenzitetom kojim posjećuju i kulturne dogadjaje, idu na dženaze i sahrane, daju donacije za gradnju zvonika i munara, poste i niz ramazan i bez čiste srijede, sve ne bili, sve ne bili...e selamu alejkum i dobroveče, pomaže bog i vazda hvaljen,sve u jednom,ko tri u jednu ,ko tri u jednu...ko tri u jednu.

GDJE ĆE JOJ DUŠA IZAĆ!????

21.04.2012.

čitaj vertikalno

Sve češće novinske  članke koji mi dođu pred oči, čitam vertikalno, kao usputno, napravim par poteza zvrz zvrz očima, obzirom da se sve, manje više, ponavlja, iz dana u dan. Političko pljuvanje jednih po drugima, show biz stranice slične kao, da 'prostite testis testisu, ako nije izbačena noga, jeste malo sise, ako nije ni to onda su usta u punom planu sa prstom u istim,.crna hronika-Božetimenesačuvaj! pa dajte malo unesite kreativnosti, malo nekih novih poteza, slika, skica,čak i tu se kokaju na isti način. Osmrtnice...Jebiga, tu se i ne može ništa specijalno promijeniti, osim slike.

I sad bih ja tako nestrpljiva da napišem post koji bi trebalo da je duži, jer kako ga god obrnem i okrenem, ne može, ne-mo-že! !!, da se zaustavi na onom broju slova koji bi meni, a kamoli drugima bio zanimljiv.

Ako izbacim nešto, ili će glavni lik ostati nerođen, ili će gluhoidalekobilo, još kao duh bauljat materijalnim svijetom.

Ako izbacim sredinu, ostat će da se samo rodio i umro.

Što se onda rodio? Da umre, slijedi logičan odgovor.

Što je umro kad se samo rodio a nije ni živio?

E,sad ga zakomplicirah.

Kaže mi jaran mora se malo primiriti, rekao mu hodža da je bio pod sihrama.

Pod čim??? Ne stigoh upitat, ispade mi mobitel iz ruku.Sjeba se u više dijelova nego što je i onaj koji ga je pravio, znao da ima.

Rekoh da vjerujem mu sve, kad spravu osposobih, te ga izbrisah. Zauvječno.

Jebote rođenje i smrt i život.Pod sihrama.pupupupupupu...

Odužih.

A uopće nisam mislila o ovome.Odoh tražiti onu početnu misao.

Gledat ću da ne odužim.

18.04.2012.

iza škura

Nebo se opet presvlači u predvečernje oblake.Tamno za svečane izlaske a ipak raspojasano i razbarušeno,  k'o cjeloživotni fan benda na zalasku karijere, koji koristi poslednje koncerte za pomahnitalu  igru plesa nekoordiniranog sa bilo čim, okružen  svjetinom oko njega, istom kao i što sam što je, mokrom od znoja i slipkavom od piva, razvučenih kravata i cipela polomljenih peta.

Iz ovakvog neba ne pada ništa. Iz ovakvog neba se samo sruči ono što je čekalo.

 

17.04.2012.

sakupljačica

Znala je sebi ličiti na unezvjerenog terijera koji  je u stanju bez prestanka donositi bačene lopte, bez obzira koliko i kojih veličina i oblika.

Za normalne ljude ona je bila pasionirani kolekcionar, sakupljač svega.

Ona je, u stvari, bila luda.

I ona je bila svjesna svoje ludosti.

Nije je mrzilo svakih 15 dana otići u prvi bugarski grad do granice da bi mjenjala ''žvačke za značke'',satima pincetom rastavljati markice i gledati ih kroz uvećalo da se slučajno nisu ogulile na ćoškovima.

Šutala je navaljuške po kući, koje su već bile nagurane jedne u drugu.

Sa najobičnijeg planinskog uspona dovlačila je kamenje, u koje je noćima puhala, pri tom da li samo da otrese ostatke prašine ili je ipak u mislima imala neke želje, koje je kamenje trebalo da ispuni.

Kad je poslednjeg ljubavnika spremila u kutiju, mir je trajao samo par trenutaka.

Zamrlo je sve.

Tiho je rekla: Od sutra prelazim na salvete.I to one, mekane, japanske.

12.04.2012.

deja vu

Ljude koje susrećem nakon dužeg vremena, moram povezati sa situacijama u kojima smo se sreli, da bih ih se sjetila.

Drugih se opet sjetim u vezi sa  nekim potpuno bizarnim događajima.

Kao kad ti kriška namazana domaćim džemom od crvene ribizle padne na tek opran tepih svjetlo bež boje.

Naravno, namazanom stranom.

Pa brišeš tepih vanishom za fleke i osmjehom na licu.

10.04.2012.

U godini olimpijade i nogometnog prvenstva

Samo sam napisala da mi je glupo odvajanje žena u strankama, tipa forum žena, aktiv žena, forum mladih, aktiv mladeži.

Samo sam ih upitala: ''Postoji li u stranci forum muškaraca?'' Kažu -ne postoji.

''Što ne postoji? ''

Slijeganje ramenima.

''Ne postoji'' , kažem, ''jer se muškarci podrazumjevaju. Oni su stranka. Oni su stablo, vi ste...grančice, cvjećkice.''

I fino im kažem:''Budite stranka, budite i vi stablo,a ne listići zimzeleni.''

I šta se dešava???

Danima mi pristižu savjeti u fazonu:''Ma šta te bona briga za politička dešavanja, izmakni se od svega, manje će te glava bolit. Ma ti si umjetnik, šta se imaš petljat...eto ih tamo, nek rade šta hoće! samo da prođe ova izborna godina...''

Da ne nabrajam, jer mi je muka i od ovoliko što iscitirah.

Prvo. Ja se ne petljam u politiku. Zar je to moguće kod nas?!

Drugo: Nisam u politici upravo iz razloga što želim da kritiziram, što neću nikom da se priklanjam, što mislim da je šljam i otpad u vrhu. I tako ohoho, evo ugaziše u treću deceniju.

Što svi to vidimo.Al, zbog nekog razloga, nezamjeranja, kurčevog straha, dodvoravanja, čega li još, šutimo.

Hajd' što ti šutiš, ali što meni govoriš da šutim.

Nisam i neću. Pije li vode. Ne pije.Niko, vala, ni repom ne mrdne što ja pričam. Znaju, nisam ni na kakvoj poziciji, nisam ni uz kog ko je na poziciji, netitrammudanikome, pa me i ne zarezuju, tu moju priču.

Pekla se rakija, jedne divne kasne jeseni.

Ono, pristavi se kazan, pa sač, pa roštilj, pa pita svih zvrkova i slaganja, al' se i pijucka.Pa i odspava.

Jedan od prisutnih- neumoran. Jede, pije, ne spava.

Nakon 24 sata, znajući koliki hektolitri rakije kroz njeg iskolaše,pitamo ga:

''Bogati,boli li tebe glava''?

''Ni zaćim!'' ,odgovori,prskajuć' se ledenom vodom sa česme.

08.04.2012.

kružni tok- obavezan smjer

Da je samo jedan dan,da se vrati i ponovi. Poželjeno, izgovoreno,pomisleno...

Evo sve i da može i sve i da hoće, Svevišnji da nam vrati jedan dan iz života kojem gledamo pete a ne prste, da li bismo mogli odabrati baš koji je to dan.

I, ne bi stalo na tome. Bilo bi, samo da je još jedan, onaj u kom osjetih svježinu vode, ili onaj u kom čuh harmoniju pod prozorom, zvuke gitare, ne..., možda prije,  onaj dan kad zamirisaše kesteni u papirnom fišeku na Champs- Elysees...i redao bi se dan za danom, dan za danom, dok ne bismo ponovno došli do ovog danas koji se gasi, iza kojeg se vuku umorne sjene, poslije kojeg se pitamo, znamo li kad je pravi momenat da se poruše mostovi, spale slike i knjige, razbiju lutke od porculana, gondola sa heklanog miljea pusti niz slapove...i kad je momenat da se od papira napravi nova barka, kojom će se moći odvesti samo na jednu stranu prije no što se promočene stranice razviju u ravnu plohu, koju talasi života ne vole.

Kad je vrijeme da vjetar prigrliš , mahneš rukom onima na drugoj obali i kreneš ruku pod ruku, a onda i čvrsto zagrljen sa svojim životom, koji je tu pored tebe sve vrijeme, dok ti živiš onaj tuđi, osluškuješ tuđe glasove i naredbe, htijenja i ucjene, tuđim suzama svoje rame podmećeš.

Kad je vrijeme da kažeš-ja sam veliki dječak, i pustite me svi, odmaknite se, ne gazite sjenu moje sjene, jer je i ona moja, ne pritišćite moje rame papirnim ubrusima, prepustit ću ga vjetru da ga osuši.

Kad je vrijeme da ubrzamo korak i jelenskim skokom preskočimo prag.Onaj prag. Najviši.

Koji stoji, ne odmiče, ne mrda ni za jot.

Čeka hrabre.

06.04.2012.

oče naš...

Umih lice prvim ljubicama,

k'o tvojom rukom kad lati si mi ne obraze lijepila,

da budem ti lijepa, govorila si,

mirisna i rosna.

Ne petak Veliki,

čekah te na mjestima našim, onim iz snova.

Pričah ti o danima koji su bez tebe,

o noćima, kad ti dah osjetim

dok mi na čelo cjelov spuštaš.

Znam ja , bona, znam...

znam da si tu,

da mi pogledom obraz sušiš,

da s jutrom mislim da tvoj dolazak

 samo želja i san moj je bio,

da lakše u dan novi kročim, to želja je tvoja,

vidim je, čujem, i milujem u zraku

i u ljubicama

što ih natrgah

da raspem ih prema nebu.

I da gledam kako ih sakupljaš,

bez pokreta vidljivog za oči tuđe

osim za one

u kojima sjaj za tobom ne gasne.

06.04.2012.

vjeruj starima i kad šute...

Stoput i više, rekoh da ne volim one narodne mudrolije i stereotipe.

Ljudi moji, ja kad nemam para,  potonem dublje od Titanika, zakucam se u najmračnije okeanske dubine i ketim,čekam da se nađe neki remorker obliku nekakvog honorarčića da me iščupa iz mraka i tame.

''Dobar dan,šta ima kod vas.Kako ste?''- stiže me poziv i ljubazno pitanje, na dnu mračnog okeana.

''#$%%&%$# (u sebi ),  u slušalicu:'' Ma, eto, dobro''.

''Posla, ima?''

''Ima, ne bilo ga ( u sebi),u slušalicu : ''Radi se, ide sve po planu, ne brinite''.

I sad slijedi ona misao!

''Ma samo nek se zdravo, zdravlje na prvom mjestu''!

''Aha'', (prostruji misao- jebote i zdravlje, žute banke nemam,koji će mi klinac išta).

E, ali ima neko ko i misao čuje.

Legao honorarčić poslijepodne, nije rasknjižen na bankomatu, ujutro ću ja to da rasknjižim i da spičkam na konje, piće i žene, sve ja to tako planiram, pjevušim.Pjevam iz sveg glasa.Izvukoh se iz mračnih, ledenih dubina.Kako da ne pjevam.Opet kopno, pod nogama suho.

Ustajem ujutro, kao i svakog jutra, desnom nogom s bismiletom i zdravomarijom!!!!

A! Ni makac.Ni koraka dalje.

Stadoh i na mjestu se ubašlučih. Ukočilo.

Samo tihi aaaaaaaaaaaajjjj... se čuje a  ne odjekuje.

Voltarena svih vrsta od retarda, rapida, forte-a. Nekih novih eksperimentalnih što mi moja mila drugarica dade.

Samo dah povratih.

I misao.

Jebote narodne umotvorine.

''Samo nek je zdravlja.''

 Eno pare cupkaju na bankomatu.

Haj dođi do njega, majčin sine.

Od danas ih poštujem.Počinjem sa onom starom:

Snijeg pade na behar na voće, neka ljubi koji koga, ili koju, hoće.

Može i ona: Na muci se poznaju junaciiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii...

05.04.2012.

nastavak

''O njemu ti ja ne mogu pričati onako.

Mi smo se prije no što smo se upoznali, već dobro poznavali.

Nije to bilo kao u ljubavnim pričama poznatog sadržaja: Ili se upoznali na igranci, ili u školi ili na fakultetu, odrastali zajedno, vidjeli se slučajno na ulici.

Ne! Nas je prvo upoznala riječ. Na moje dvije on je dodao jednu.Na njegovu jednu ja bih dodala još jednu...i tako.

U stvari, mi smo se prvo posvađali, pa tek onda počeli razgovarati.

Oboje smo se bavili književnošću.I bili nekako na svoju ruku.Britki na jeziku, tanani u emocijama, sa svojim životima i svojim već unaprijed određenim putevima.

Nismo baš žurili da se upoznamo.Živjeli smo mi u različitim zemljama, sa različitim navikama,vjerama, kulturama...malo je toga bilo zajedničkog.

Al' ta nit tanana a čvrsta, nije se baš dala lako prekinuti....

Dodaj mi onaj album sa slikama'', prekinu načas priču i stade okretati listove na albumu, u kom se bile zalijepljene slike, već pomalo požutjele.

''Imali smo želju'',nastavi nakon poduže pauze'', da napišemo nešto zajedno.On bi pisao u svojoj zemlji, u svome domu, za svojom mašinom...i gdje on stane da ja nastavim.Tako i on, gdje on stane da ja nastavim,pa ko dočeka kraj.''

''Kad smo se prvi put vidjeli, gledali smo se, ne toliko dugo, koliko se dugo činilo.Mi smo se u stvari prepoznavali, nismo se gledali.Gledaju se ljudi koji se ne poznaju.Mi smo se znali.

Uzeo mi je torbu, i otpravniku vozova ubacio u džep''unučića'', tako smo zvali one male, ukrasne flašice sa alkoholom.Mislim da je bio tada najpopularniji '' Zvečevo'' konjak.

Zapalio je cigaru, ja sam ga gledala.Mislim da sam se i smješkala.

Na svoj, svađalački, pošprdni način je upitao, ne očekujući odgovor: ''Možda dami smeta da zapalim ?''

Podsjeti me da nisam ni ja nijednu zapalila, otkad je počela da priča pa je upitah:''Mogu li samo na tren, na terasu, da i ja zapalim?''

Znala sam da ima anginu pektoris i da joj dim od cigarete smeta.

Nasmješila se i reče:''Zapali, ovdje, pored mene, da osjetim, taj neprevaziđeni miris cigarete. Meni zabraniše''.

''Taj prvi susret je bio toliko normalan, kao kad se dvoje raziđu navečer a ujutro imaju dogovorenu kavu.Mi smo jednostavno nastavili naš život prenesen sa papira. Život dvoje ljudi,predodređenih , zapisanih u nekim ćitabima.Otkud mi ova riječ,kao da u Bosni život proživjeh?'',reče i nasmija se.

''Ja sam se morala vratiti.U to vrijeme se i nije baš  moglo duže zadržavati u stranoj zemlji.Al' mojim odlaskom nije se, bogznašta, promijenilo.Naši su životi tekli uporedo, s tim što je svako od nas u džepu čuvao  po jednog malog  skretničara, kad poželimo da nam se putevi ukrste.''

05.04.2012.

ispovjed

''Jednom kad budeš imala dovoljno strpljenja da me slušaš, ispričat ću ti sve, pa i ono što ni fra-Miji ne rekoh nikad na ispovjedi. A skupilo se, svega. Ponekad sam željela i molila se da zaspim i sve zaboravim,da mi život novi krene od jutra. Potom sam se brže bolje molila da mi se prethodna molitva ne usliši.Kud , gluho i daleko bilo,zaboravit' svu onu ljepotu koja me presretala!

Ako ti budem dosadna, primjetim li da si se počešala, promeškoljila, ili nedajbože zijevnula, prekinut ću s pričom istog trena, pa nek me zakopaju a da niko ništa ne zna.''

''A, jeboga ti, jesi stara tersulja.Moram zjevnut, i počešat se, a kako se neću promeškoljit ako mi počneš pričat one priče, od kojih se meškolji''.

''Upozorila sam te. Ti znaš da ja tebe volim i da to želim s tobom podijeliti...,

ali te najozbiljnije upozoravam, da znaš, da je meni svaki od mojih ljubavnika, bio više nego što ta riječ nosi. Da je meni svaki od njih bio vjeran do zadnjeg dana, iako su i poslije mene imali i svoje djevojke i žene.

I zato želim da se i prema njima odnosiš sa poštovanjem! Svaki sljedeći je bio mlađi od prethodnog, no bez obzira na godine i na sve veću starosnu razliku između mene i njih, taj je naš odnos bio izuzetan, i kad bih ovaj život živjela još jedared, ništa mu oduzela ne bih''.

''De mi samo za početak, reci, jesi li nekog posebno izdvojila ,zapamtila, po nečemu obilježila, urezala u sjećanje?'', nižem sliku za slikom.

''Hm...čuj jesam li,naravno da jesam.Ali, znaš, godine čine svoje, i da ih ne bih zaboravila, znala sam im imena nabrajati, onako, kao Gundulić'' Osmana'' osmeračkim katrenom, da mi se urežu u sjećanje...''

Jesam, jednog sam zapamtila.Vraćao mi se svako malo, kao u marinu u kojoj ima vez za svoju jahtu, bolje da kažem kruzer'', ozbiljna do smrti, izgovori, a ja na te riječi prasnuh u nezadrživ smijeh.

''Idi, skuhaj sebi čaj a meni naspi onu jednu, da mi prostruji jeza žilama...''

04.04.2012.

su se da

Zaista mislim da iznad mene živi slon.

Nemoguće je da ljudsko stvorenje u ženskom obliku, pravi takve pokrete od kojih se zgrada trese.

Nemoguće.

04.04.2012.

žene zakuhavaju

Ovaj će post vrlo brzo biti ukinut, čim me prođe huja.

Grad je oblijepljen plakatićima A4:

Žene SDA pozivaju na predavanje: Kako spriječiti karcinom?

Žene SDP-a pozivaju na tribinu: Pravilnom prehranom do zdravlja!

Žene SBIH-a -još smišljaju hoće li se baviti crijevnim ili dermatovenerološkim bolešćinama.

Ko su ove žene?

One ne boluju od istih bolesti.One ne brinu iste brige.One ne kuhaju ista jela i ne peglaju košulje na isti način.

Njihove su patišpanje različite.

One ogovaraju drugačije i riža bod im nije isti.

Pravo nije pravo ni krivo nije krivo kod jednih i kod drugih i kod trećih.

Ne žive li one na istih nekoliko hiljada kvadrata.

Hej, žene,šta vam je?

Preciznije:žene koji vam je kurac!

03.04.2012.

tipka,ona...

Znala je  da postoji, sve vrijeme je znala  da mora da postoji negdje, sakrivena, šušnuta, nevidljiva. Ako je svatko ima što ga ne bi imala i ona.Pa nije valjda, mislila je, toliko nesavršeno biće da je jedino kod nje zaboravljeno da se  ugradi.

Pa sve ga mašine, ljudskim umom proizvedene, imaju, a da nema ona, iako od muškog rebra napravljena, ipak Božjom je rukom stvorena.

Božja je kreacija, kako god.

I nadje ga.Danas.

Malecno, malecno, toliko malecno da mu ne možeš odrediti ni obujam, ni masu, ni površinu. Ništa.Ni uporediti ga ni sa čim opipljivim ne možeš.

Ko zrno maka!!

Ma ni govora. Pa zrno maka je gromada.

Dovoljno malo ali i dovoljno jako da izbije njenu suludu ideju da se u svakom pojedincu i u svakoj situaciji može ili čak, mora,naći neko dobro.

Ipak smo mi nesavršena bića stvarana savršenom rukom koja i dalje drži čas.

02.04.2012.

nasukani

Umjesto dugo planiranog i obećavajućeg sedmodnevnog krstarenja , zbog iznenadnog napadaja panike pri samoj pomisli na talase i otvoreno more, gusarski jedrenjak sa najboljim kuharom na Mediteranu, zamjenismo za :'' idealno mjesto za vaš odmor, u tišini borova, sa vlastitom pješčanom plažom, dva metra od apartmana sa najopremljenijim enterijerom , na otoku sačuvanom od ...bla, bla, za svega 50 eura na dan''.

Taknuto- maknuto. Na neviđeno.

Propustismo jedan trajekt jer smo još bili ispod magistrale, strpljivo čekajući u redu.

Do drugog nismo baš značajan pomak načinili.Ostavismo auto u pitomom primorskom gradiću, ruksake na leđa, dvije lubenice iz Metkovića pored ceste, po 7,5 kila u svakoj, brat bratu, pod ruku, pa na trajekt.

Opleti.2,5 sata. Taman da se prepustiš meditaciji. Palma, pješčana plaža, tišina, hladno pivo, sok, slamka, knjige.De, barem, nek talasi glasnije se njišu da malo ovu tišinu razbiju.

U toj meditaciji, pristadosmo.

Na otoku smo čekali da se pojavi bilo kakav taxi dobrih 45 minuta.

Pa smo se vozili, vozili, vozili.

''Evo nas, stigli smo.100 Kunica. ''

100 ti majki kroz majki! Gdje smo stigli?

Pa na kraj.Nima dalje. To van je ime i adresa.

Koje? Gdje je kuća?Gdje je more? Gdje je plaža.Palme? Gdje je išta?

A, ća ti ja znan,gospe ti, valjdi triiba razgrnit rogač pa će se ikuća uglidat, e! A more, eto ti, ća nisi slipa valjdi?!

O jebem ti oglas i novinu i onog ko ga pročita i koji nas uputi.

''Ne zijevaj, uzmi te torbe i lubenicu ruke pa da razgrćemo.''

Šljak, šljak, šljak, šljak,aj, ogreba me, oj, u oko mi...

Kuća.Pod elementima.Djevojčica u zlato se suho pretvorila.

''Evo, nano, gostiju''.

Kafa, hladna coca cola, baklava, klima. Taman.Popusti malo pritisak.

''A, plaža...? More, pučina...? A, to vam je sve tu blizu.Spustite se, al nemojte ići onim putem popločanim,ni  slučajno, ne govorimo s komšijama pa bi mogli kerove pustit' na vas,nekakvi su, vala bože sačuvaj.''

pst...nećemo, bićemo k'o baje tihi.

Jutro.Razgrnusmo rogače i ugledasmo more.

Plaža je betoniranih 2,20 m x 1,45 m , još pride mol za vezivanje čamaca.

Palme-nema.

Pijesak-pojela maca.

Tišina!!!!!

''Joško, ne trči, Joško ne pršći se, Joško ne udaraj goste stinama, Joško ne bacaj tuđe ručnike u more, Joško nije ti mater džabi poma'nitala.''

Joško ima pune četiri i najmanje plave kupaće koje u životu vidjeh.

Joško je za nepune tri godine života ''izludija i ćaću i mater, nonu i djida''.

Ubi nas Joško, oči otvorit ne možemo, što kamenicama, što pjeskom, ma čim stigne.

Treći dan.Tišina. Joško sjedi pored mene. Čita moje novine,ne čita, lista, gleda slike.

Ja u vodu, on pored mene.Plava kosica, plave male kupaće.Ma Joško jeste đavo, al je med medeni.

I razgovaramo mi tako o vremenu, o ribama, o čamcima, o moru, o svemu.

U jednom trenu ja ga zagrlim i kažem:'' Joško tako si dobar danas''.

A on se okrenu prema meni:'' A, nisan ti ja Joško.Ja san Domagoj, a Joško me lupa''!!!

(saznadosmo da je Joško bio u cjelodnevnoj kazni, zatvoren u kući)

01.04.2012.

bestežinsko

Ponekad mi se čini da sam prevarila zemljinu težu, da ne hodim, i ne letim, zemlju ne gazim, već naprosto lebdim.

I sve mi prolazi kroz prste, taman da uhvatim, kao da  dodirne me, još samo da sastavim prste i stisnem a ono se izmakne.

I ne odlazi.Tu je oko mene, sve vrijeme se vrti i okreće, nekada čak lebdimo uporedo, razgovaramo nekim jezikom bezglasnim, koji i tako nema šanse da se čuje u stanju lebđenja, drugi put, opet, okrenemo se u tom bestežinskom stanju i svatko svoju putanju prati, samo... kao da miris ostane u tragu da je nešto prošlo u skoro vrijeme, dok se opet jedno ne okrene i čak se u mimohodu ili mimolebđenju, susretnemo, mahnemo.

Nasmijemo se, pružimo ruke, i još samo malo nedostaje  da ih stisnemo, kao ona opasna igra na ringišpilu kad se momak snažno odbacuje da prigrabi stolicu na kojoj djevojka vrišteći drži lance čvrsto rukama.

Nikad se nisam vrtila na ringišpilu.

Da jesam, možda bi let kroz zrak u lohotnoj stolici prikačenoj zahrđalim lancima, strah i mučnina, poništio osjećaj ovog stanja u kom ne postoji nikakav osjećaj.

Ni strah, ni mučnina ni prikrivena želja da se dvije stolice zapetljaju na opasnoj visini dok promatrači sa zemlje u želji prizivaju nesreću,

da bi dan bio potpuniji i da bi se godinama pričalo uz podsjećanje:''onog dana kad su...''

 

29.03.2012.

limunova i narandži

Eh, kad bi moglo,

kao u dječijoj igri.

Da se metlom od trstike, ili jednostavno nogom, rukom, dahom, pobriše plan.

Tvoj plan.Koji si sam u noćima smišljao i u glavi prebirao.

Ne, ni tuđa noga, ni tuđa ruka ni dah tuđi.

29.03.2012.

nikakve razlike

Opet smo na jugu.

Dan sunčan,ulice umivene, dokoni dokonaju pred kafićem u centru.

Rekla je žena, kuća u centru, dvorište je pod kivijem,iza trga.

Sve mi znamo, ipak lutamo.

''Upitat ću'', kažem kolegi, ''nekog u trgovini, trebalo bi da znaju.''

''Znate li obitelj iz ....., izbjeglice su, gdje žive?''

''Eto, tu, iza ugla.Jeste li to došli da ih vraćate.Ma vod' te ih tamo odakle su došli,dosta nam je vala više izbjeglica.''

''Jeste li tako gospođo govorili i kad prave domaćine, vlasnike kuće povedoše odavde?''

''Bogami da sam se ja pitala, nikad ih ne bi odveli.''

''Pitali ste se.I vi i mi.Al' zaboravljamo.''

****************************************************************************************************

Na suprotnoj smo strani .Ljudi isti. Zbunjeni, bačeni, izgubljeni.Samo su im imena i prezimena drugačija.

''Kako nam je najlakše doći do izbjegličkog centra?''

''Samo skrenite iza mosta.Ima li sreće da se više kutarišemo bagre iz Hercegovine?''

Zaustih da mu odgovorim, kao i dva dana prije onima južnije, koji su se htjeli kutarisati onih iz Bosne,al me kolega presiječe pogledom,koji je govorio-ovo se nas ne tiče.Mi smo tu da im omogućimo povratak, a njihovi problemi su među njima.

U izbjegličkom centru tuga.Vidiš smrt kako se šeće, osjeti se onaj njen teški zadah  dok prolaziš pored još živih ljudi.

Bojala sam se tog svog, nazovi, ''dara'' da je osjetim u blizini.

Htjela sam ih upozoriti, reći im...nebitno, pobjeći od nje, svakako, ne mogu.

Ruže nas, napadaju, tjeraju, izguruju...a kad se odmaknemo i krenemo, oni trče za nama i pitaju.Pitaju,pozdravljaju, plaču.

Nad svojom sudbinom.

****************************************************************************************************

Danas čujem izvješće neke agencije po kojem kažu mladi iz Bosne i Hercegovine bi napustili zemlju ako im se ukaže prilika.

Prilike se ne ukazuju,one se propuštaju.Prilike stvaraš sam.

KRAJ.

 

28.03.2012.

negdje na jugu

Skrećemo sa magistrale, na sporedni putić. Tek nekoliko kuća je ispred nas. Tražimo tri, jednu do druge. Tako nas uputiše.

Nema fasadu.Cvjetnjak je uređen, dijelovi dječijeg bicikla su razbacani ispred kuće.

Vrata nam, i bez kucanja, otvara žena sa najplavljim očima.Toliko plavim da sam kasnije pokušavala takvu u originalu naći među temperama. Ne nađoh, nego tek kad je zamješah sa još nekima, dobih sličnu.

Dva dječaka, jedan sa lijeve drugi sa desne strane, kao da je čuvaju.Od nas.

Kaže im, idite se igrati.

''Donijeli smo vam sve papire da potpišete. Jeste li odlučili?''

'' Jesam, šta bih drugo.Ovo nije moje, osjećam stalno prisustvo drugih ljudi.Probaću, neću biti sama.Ima još ljudi koji se vraćaju. Samo vi uredite kako najbolje znate, jer ja sama sumnjam da ću  moći išta popraviti.''

''''Bit će sve kako piše u ugovoru...''

Lagano kucanje na vratima.

Okrenuta sam direktno prema ulazu. Vidim sve što se događa.

''Dobar dan''.

''Izvolite'', rekoše plave oči.

'' Jel' vi živite ovdje?''

'' Živim''.

''Ovo je moja kuća. Mogu li ući?''

Tišina. Tišina. Tišina.

''A, što ste došli, gospođo''?

''Da vidim svoju kuću''.

Tišina.

''Uđite''.

Suze iz plavih očiju nisu plave, prozirne se.

''Joj, moj cipelarnik...i moj garderober. Evo ga i moj kasetofon!''

Dobar dan''- nama. ''I goblen što sam izvezla, moj.''

''Gospođo, sve je vaše, i kuća i goblen i radio i papuče.Ništa vaše nisam dirnula. Al' zašto ste morali doći.Zašto niste još samo malo sačekali.

Evo, potpisujem da mi se popravi moja spaljena kuća.''

''Nisam mogla izdržati a i muž me je svaki dan tjerao da idem vidjeti cvjeta li trešnja pred kućom.

On je, gospođo draga, u kolicima. Invalid je ostao, Ranjen je.Granata mu je noge obje otkinula. da bogdom niko ne zna kako je to''.

''A, moga ubiše''.

*****************************************************************************************************

Prepoznah je po najplavljim očima. Petnaest godina poslije.Otkrivalo se spomen obilježje.

Zagrlismo se. Reče da je u svojoj kući.Dječaci studiraju.Dobri su momci.

I dok odlazih od nje čuh... hvala.

27.03.2012.

Petar

Znao je Petar da me može nazvati u svako doba dana.Razvilo se nekakvo uzajamno povjerenje između nas dvoje.

Tako da me baš puno i nije iznenadio ranojutarnji poziv koji bi se sa svakim drugim okončao i prije no što bi i završio, osim s Petrom.

''Lj...e moja'', zvao me je imenom koje je njemu odgovaralo, a ja nisam htjela ni da ga ispravljam,'' možeš li ti meni nešto učiniti?'' upita, i prije no što dobro jutro nazva.

''Petre jebivjetre, sve za tebe, samo reci!'', još bauljajući i očima ne vjerujući da su kazaljke na sedmici poklopljene i da još miriše mrak napolju.

'' Možeš li ti meni, Lj..., nabaviti potvrdu da je moja Mare kažnjavana?''

''Valjda da nije kažnjavana!'',ispravih ga.

''JOOK !'' Da je kažnjavana  od četeres' pete do četeres' osme!

Zagrcnuh se i nasmijah iz sveg glasa.

''Pa što je, bolan, bila kažnjavana?''

''Što? Hranila škripare po planini, eto što, i odležala u Zenici''.Nego ovi ovdi u 'rvackoj donijeli zakon, ko je god u onoj državi ležo' zbog ovog ima pravo naplatit' svaki dan ležanja.''

''Ima li zapisano da je Mare...?'', ne bijaše mi mrsko trknuti  i veze povući da Petru želju ispunim.

''Ima, evo ti je.Kažnjavana i odležala u Zenici,'' nasmijaše se svi prisutni,''ali potvrdu mogu samo oni lično izvaditi i tamo gdje je odležala''.

''Petre, sve ima, al' ja ti više ništa ne mogu.Moraš u KPD u Zenicu ili ti il' Mare.

E, moja Lj..., hvala tebi, al' od tog posla nema ništa. Dok ja dođem , ovi će pare pokupit' i zakon ukinut.

Tako i bijaše.

 

26.03.2012.

Muhamedove laste

Rekoh sebi da nikad neću pisati o ratu. Dal' naglas ili sam samo to pomislila, ne znam, al' pridržavah se, evo godinama već.

Jutro jutrošnje, i san noćašnji me naprosto primorahu da prekršim sebi dato obećanje.

''Jesi li ti onaj Muhamed?''

''Ja sam'', reče, i nasmija se, momčić, lijep i čist k'o jabuka.

Vraćam sat od subote unatrag, vraćam dane u mjesece, mjesece u godine.

Petnaest godina. San je projekcija stvarnosti. To bi tačno mogao biti Muhamed.Onaj Muhamed.

U stvari, kad malo bolje razmislim, ovo i nije priča o ratu, nego o životu.

*****************************************************************************************************

Nepunih dvadeset mjeseci nakon navrat nanos i k'o ni sebi i ni drugom potpisanog mira ,''potpisuj Alija da je k'o avlija'', preuzeh mjesto oficira za vezu u američkoj firmi.Moj rejon je bio Hercegovina, Dalmacija, a potom i Srpska.

Trojni povratak, na spaljene kuće, na urušene temelje, na svježe grobove.

Kucaj na vrata a otvaraj srca-bila mi deviza. I otvarahu mi.I vrata i srca. Od Dalmacije, Zagreba, Vinkovaca i Ivankova, od Trnova do Višegrada, Trebinja, Berkovića i Stoca.

''Petre,koliko imate godina''

Osamdeset i dvi.

A, dali bi  se vi vratili ako vam popravimo kuću?

Bi, ako poživimo ja i moja Mare do tad'.

Petar ne dočeka a Mare ne mogaše bez  Petra.

Po navici okrećem broj Zagreba, i govorim u jednolični zvuk koji stiže iz slušalice:''Petre jebivjetre, evo je džanarika i ovog proljeća cvjeta ko pomahnitala''

*******************************************************************************************

Na ulazu u Makov grad, stećci išarani, ruševine desno,lijevo, naprijed, nazad se i ne okrećem.

Tišina.Sablasna.

Puteljkom idemo sa papirima i ugovorima.

Tražimo ljude koji su odlučili da se vrate u svoje kuće.

Pred kućom zumbuli, narcisi sa duplim cvjetom i behara zerdelija.

Porodica mala.Mladi su.Lijepi.sretni.

''Evo nas, tu smo.Hajde.

Sjedamo pod strehu.

Žena nosi u naručju dječaka.

Čist k'o jabuka.Lijep.

Kako mu je ime, pitam.

Muhamed.

Koliko mu je?

Evo,godina bezmalo.

Na stotine lastavica odjednom se nađoše pod strehom.

Hiljade glasova slilo se u jednu, njima znanu priču koja se nama čini samo kao cvrkut.

''Kažu, kad smo napustili kuću, za nama su otišle laste.Za sve ove godine nikad niko ni jednu vidio nije.

Dan nakon što  Muhameda donesoh na svijet i prenesosmo ga preko praga, kao da ih neko iz bošče nama pod strehu istrese.

Kako tad, tako i sad.''

22.03.2012.

uvod, zaplet...

Nova je ljubav kao knjiga tek izašla iz štampe. Mirišeš joj korice, miluješ meke listove, paziš da se ne zgužvaju, da ostanu onako ravni, izglačani, kap vode da ne kapne , pažljivo je sklanjaš u police i još pažljivije izvlačiš.

Ulaziš u sadržaj agresivno i strasno, ni svjestan nisi kad si preletio uvod, a već se radnja zapliće. U zapletu si: zbunjen, ostrašćen, sretan, sjetan, sa svim emocijama koje se u psihologiji čovjeka spominju.

Naprosto, i ne razmišljajući, ni jednog trena ne misleći, da to je to, žuriš prema kraju, prateći fabulu i iščekujući šta svaka nova stranica, kao svaki novi dan, donosi.

I već negdje od polovine, kad u priči kulminacija vrišti  i kad se ta priča polako ka raspletu kreće, usporavaš.

Žao ti. Znaš blizu je kraj.

I još bi malo.

I vratiš se na početak, al'... tamo je već sve poznato i već svako slovo iščitano.

Takav si da ne možeš ostati negdje na ili ispod pola, ideš dalje, usporeno,  ali sigurno približavaš se kraju.

Zadnje tri strane uzimaš pred spavanje...lagano okrećeš, pročitaš zadnju rečenicu...malo zastaneš,kroz sjećanje kao pred smrt prelete slike od početka, dok ti pred očima ne bljesnu ta četiri slova ...

KRAJ.

22.03.2012.

tornado u zraku...

Koja je to faza u razvoju ljudskog bića kad pred glupošću autoriteta zašuti, jer mu je mrsko objašnjavati, svađati se, ubjeđivati...

Naprosto kaže'' da, draga'', i lagano zatvori vrata.

p.s.priznajem- malo me strah ove faze u razvoju, tj.onoga što dolazi poslije.

Ne za ljudsko biće u razvoju, nego za one koji se upetljavaju u tu fazu.

21.03.2012.

buba maro buba maro

Nekada, davno, u djetinjstvu, služili smo se raznim bajalicama, da nešto što želimo privučemo ili ono što ne želimo da otjeramo od sebe.

Na primjer kad se loži vatra onda se bajalo: bježi dime od mene tamo su ti vrata...

Ili kad ti bubamara sleti na prst, bajalo se : Bubamaro, bubamaro, pokaži mi put gdje ću se udati...

Cijeli dan ne bajam, nego pjevam, kukam ,molim:

Bježi gripo od mene , ..... ću ti nanu...do subote ja moram biti na nogicama laganim...jer se to ne propušta ni pod vatrom ognjenom...

Nova vremena -nove bajalice,lajalice, (s)lagalice...

Laku noć.

19.03.2012.

udotvorine

Mrzim narodne poslovice.

One baš što se nešto s koljena na koljeno.

Na meniskusu zapele! Dabogda.

''mart nosi škart''-morbidno, bezobrazno, perfidno, netaktično,pogotovu dok sa buketom cvijeća ideš korakom iza ožalošćenih...

Ne znaš bil' se smijao il' plakao.

Il' šamar nekom svezao...

 

19.03.2012.

proljeće je proljeće je a u meni zimaaaaa...

Čarape  20 DEN- najmanje 10 pari po 4,5 KM - 45 KM

Potpetice na tankim štiklama - 3 X mjesečno promjena po 10 KM - 30 KM

Inhalator pumpica:

protiv peluda- 60 Km

protiv prašine - 45 KM

protiv lipovog cvijeta - 60 KM

protiv proljetnih ostalih pojava.... 55 KM

Gel za upalu mišića nožnih od hodanja- 22,50 KM

16 x kafa dnevno - 16 KM

Fitnes- 3 puta sedmično - 50 KM

sauna - jednom sedmično - 50 KM

Aerobik dva x sedmično - 40 KM

i još... i još... i još ...

NA DOBRO NAM DOŠLO PROLJEĆE!!!!!

16.03.2012.

posjetitelji

Prije par godina otkriven je deseti planet, koji kroz sunčev sistem prolazi svakih 3600 godina, i trebalo bi, ako ćemo vjerovati naučnicima, da mu je baš ova 2012.-a njegova 3600-ta, kada će nam biti vrlo blizu.

U junu. Lipnju.Nije daleko juni-lipanj.

No, za taj planet vezano je i postojanje nekih energija, koje se hrane i zive od nase mentalne siromašnosti.

Te, dalje, da je nagla ekspanzija polesti dijebetes, vezano upravo za to i da bi dijebetičari trebalo da su '' dezert'' za te '' energije''.

Svašta je nešto u ovome natrpano, no zanimljivim mi se čini upravo ova priča da je sve što je ljudska rasa negativnija, ta, neka, tamo, je naprednija.

Večeras gledam majku, baš onako jednu požrtvovanu ženu, vrijednu, koja jedno dijete doprati, drugo isprati u školu dok treće spava.

I volim je na neki čudan način.Mlada a nekako otresita.I dan mi ljepši kad je sretnem.

I mrzim kad čujem kako je muž maltretira.I najradije bih mu šiju zavrnula k'o pjevcu...al,kontam, šta ja imam s tim.Ima svoju djecu,oni će je zaštiti kad još malo poodrastu, sve dok ne čuh:

''Idi kući, uči, dok ja seku dovedem...čuješ li me. Idi, odmah.Nemoj da ti više govorim!

''Majka!''

''Šta je''

''Jedi govna ''

Rekoh- hranite se, imate i čime.Njima.Energijama.Onim tamo, što nam u pohode dolaze.

juna, ovog.ili lipnja,godine tekuće,ove 2012.

14.03.2012.

iris ili šarenica oka

''Još mi pričaj, volim da te slušam'', bio je uporan, dok je nalakćen na lijevu ruku desnom šarao nevidljive šare po stolu.

Dok ga je gledala, pretvarao se u malog dječaka, koji je u djetinjstvu propustio priče za dječake.

Nju su prekrile bore.

Ugasio se pogled.

I samo je Ona vidjela tu sliku.

Za sve druge, oni su bili sasvim običan par u caffe-u koji uredno ostavlja bakšiš konobaru.

13.03.2012.

od marfija ko do marfija

Sve su duži intervali u kojima se osjećaš kao namazana kriška kruha, koja, baš tom namazanom stranom pada na zemlju.

08.03.2012.

nek ne zna desnica...

U njegovom je slučaju to bilo obratno.

On je išao, život je stajao.

Ili mu se samo tako činilo.

Dužnici nisu znali da im je dug oprošten onog trena kad im je dat zajam.

Da su znali ne bi prelazili na drugu stranu ulicu, strahujući od pitanja.

27.02.2012.

učkur

Otkad su joj, u dvadesetrećoj dijagnosticirali, za to vrijeme vrlo nepoznato i teško oboljenje, glaukom, ona se pripremala na potpuno sljepilo.

''Znaš ''- oslavljavala ju je imenom i to sa onim karakterističnim  za strance priučene našem jeziku, o na kraju imena umjesto kod nas uobočajeno a,'' ja se treniram kad budem potpuno slijepa da se snalazim u mraku.Tako da nikad noću ne palim svjetlo i ostavljam uvijek na isto mesto stvari...''

Umrla je u sedamdesetpetoj od gušenja. Korica hljeba je otišla u dušnik. I tada je vidjela još sasvim dobro.

Otkad je osjetila da joj smeta svaki njegov pokret, dah, da mu se ne raduje da je njegove priče zamaraju, trenirala je danima kako će mu na najbezbolniji način reći da ga ne voli i da ga ostavlja.

Brisačem zakačenu za staklo, našla je poruku:'' Izvini, al dugo se već mučim kako da ti kažem.Ne volim te više. Otišao sam''

Progutala je poruku, sa emocijama koje su tuknule na prozukli milk šejk od banane.

24.02.2012.

svakog čuda ...

''Dženetske hurije'', govorili bi, kada bi htjeli u jednoj riječi, opisati tu ljepotu koja se rađala i gojila u kući, domaćina, imućnog i priznatog u čaršiji.On umrije relativno mlad, a o pet kćeri, u onim najgorim godinama, brigu preuze mati, koja obudevjela na sebe prenese, uz svu brigu majčinsku, i onu , za oca rezerviranu.

Savjetovala, govorila, prijetila nije, rječju, pogledom, mimikom.

Uz Ramazan i za Bajram znalo se šta i kako treba, a i ovim običnim danima, sve smjerno i slavećboga.

Kad se najmlađa, i najljepša, jer su joj svi pažnju posebnu pridavali, udade za ''vlaha'', ukrade se jedne noći, samo ne dođe kući u onaj sat u koji je trebalo, mati podiže obrve, ni riječi ne reče drugo, osim Božja volja-tako trebalo, k'o da je umrla.

Mati zašuti, čaršija progovori.

Mira joj nisu davali.

Pokušavala je ispraviti od godina i tereta, pogrbljena leđa, koliko toliko, kad krene u dućan, da se '' dušmani ne raduju''.

Nije bilo dovoljno.Osjećala je , što sažaljive, što poglede sa porugom, kratke i duge.

Do nje bi ponekad i riječ stigla:'' A, bogamisamdragog znala, i jesu im pustili, ovoj najmlađoj pogotovu, k'o da je iz carske guzice izašla''.

Nije se obazirala.Znala je, čaršija je to, proći će. Čaršija  ni zlu ni  dobru,dugo vodu ne drži.

I bi tako.

A Ona, samo prozbori, onako za sebe:''Bogu hvala, Hako ubi ženu''.

22.02.2012.

kosa

Za dužinu moje kose, vežem razne doživljaje iz svoje dalje i bliže prošlosti.

Sa kompleksima sam definitivno raskrstila onog trena kad me je mama ošišala ''na tutu''.Izdržala sam prvi udar koji je uslijedio od meni najbliskijih. Moja starija sestra je imala tako zarazan smijeh, nezaustavljiv, dok nije dobila bukovu bilju u glavu, od mame , koja je , svjesna počinjenog ''zločina'' na mojoj glavi, nastojala kolikotoliko ga ublažiti, braneći me od napadaja tipa'' princ valijant, je li barem tuta bila čista kad je poslužila ko šablon'', i slično, pa do kupovanja mi svega što sam kad izustila da bih željela.

Na zimovanju, kad je zima bila ništa manje žestoka nego ova, kad je led okovao jezero, i mrznuo se dah, dežurni me iz vrste izbacio korak nazad, i naredio mi čišćenje klozeta, jer se nisam očešljala.

To, ljudi moji, nisu bile suze, nego kockice leda, niz lice.

Nisam čistila klozet, objasnili su mu da sam prirodno čupava. I da mi se izvini,dobijem specijalni doručak, jaja na oko, umjesto margarin i marmeladu.

Kad sam se , za ljubav sinu, koji se šišao na jednoj stolici i skoro doživio fraz od plača,ošišala sa dužine pola leđa kovrdžica na ''tifus u poodmakloj fazi'', i sutradan se takva pojavila na ispitu, profesor mi je upisao ocjenu, bez  postavljenog pitanja, jer ga ,gledajući u mene,od smjeha nije mogao izgovoriti.

Kad sam zadnji put skratila kosu, bilo je zato što sam morala na nekom izbaciti bijes pomiješanu s tugom koja je kidala srce i svaki dio mene.

 

Dan prije Ona je otišla.

Zadnje riječi koje je rekla: ''Mamino luče,kosa majkina čupava.Nikad neću sebi oprostiti što te ošišah ' na tutu''.

20.02.2012.

jutro

''Sve mi se češće čini'', rekla  je jednog jutra dok je nezainteresirano promatrala kako promrzli vrabac pokušava pobijediti smrt, ''da mi se život pretvorio u pihtiju.

Hladan, drhtav, slankast, klizi kroz prste.

Nenaviknutom na njegov ukus, na pogled stvara gađenje i ubija želju za kušanjem''

14.02.2012.

susreti

Život je k'o pokretna traga u aerodromskoj zgradi.Klizi, jedva čujno, istim pravcem,  ide, ide, ne vraća se.Gaze ga situacije, dogadjaji, doživljaji, i ljudi.

Kažu, školski drug je školski drug i to je jedina nepromjenljiva. Ma šta bilo, desilo se ili ne, školski ostaje školski.

Kad završiš u bolnici, dijeliš sobu sa pet, šest ljudi, obično povezanih istom bolešću i kad se izlazi, ako se na svojim nogama izlazi, kunete se jedni drugima da ćete se posjećivati.

Nikad.

Na taj način se podsvjesno zaboravlja mjesto na kom ste se sreli.

Zatvor.''Nema većeg prijatelja od zatvorskog'',čula stoput.

Mah...

Godišnji odmori, stol do stola u menzi, slatka curica gricka vaš kolač, mati skače, izvinjava se, vi se smješkate, ma ne smeta, pa djeca su takva...

Razglednica, dvije, poziv ili dva...i nikad se više i ne sretnete a obećanja su pljuštala o ponovnom i susretu i ljetovanju, baš tu na istom mjestu.

Susreti na riječ, poznanstva koje predvodi riječ su opet posebna.

Ne znaš ni ko, ni kakav, ni gdje je,ni ništa, ama baš ništa ne poznaješ osim riječi.

I ugnijezde se. Ne padne ti nekad danima na pamet da ga barneš, a dovoljno je opet samo nešto malo da se desi, pa da spoznaš da je ono i dalje u gnijezdu tvom,ušuškano.

I bude ti drago, i sretan si i sjetan si, istovremeno.

Znaš da je živo, da i dalje miruje na pokretnoj traci dok se ona kreće i vodi vas u istom pravcu.

Istom stazom života.Onom sudbinskom na kojoj nema slučaja i na kojoj sve bude iz nekog razloga, zato što treba tako i što nije moglo drugačije.

 

 


Stariji postovi

o tome ću misliti sutra
<< 04/2014 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930