o tome ću misliti sutra

Dobrodošli na moj blog

26.03.2012.

Muhamedove laste

Rekoh sebi da nikad neću pisati o ratu. Dal' naglas ili sam samo to pomislila, ne znam, al' pridržavah se, evo godinama već.

Jutro jutrošnje, i san noćašnji me naprosto primorahu da prekršim sebi dato obećanje.

''Jesi li ti onaj Muhamed?''

''Ja sam'', reče, i nasmija se, momčić, lijep i čist k'o jabuka.

Vraćam sat od subote unatrag, vraćam dane u mjesece, mjesece u godine.

Petnaest godina. San je projekcija stvarnosti. To bi tačno mogao biti Muhamed.Onaj Muhamed.

U stvari, kad malo bolje razmislim, ovo i nije priča o ratu, nego o životu.

*****************************************************************************************************

Nepunih dvadeset mjeseci nakon navrat nanos i k'o ni sebi i ni drugom potpisanog mira ,''potpisuj Alija da je k'o avlija'', preuzeh mjesto oficira za vezu u američkoj firmi.Moj rejon je bio Hercegovina, Dalmacija, a potom i Srpska.

Trojni povratak, na spaljene kuće, na urušene temelje, na svježe grobove.

Kucaj na vrata a otvaraj srca-bila mi deviza. I otvarahu mi.I vrata i srca. Od Dalmacije, Zagreba, Vinkovaca i Ivankova, od Trnova do Višegrada, Trebinja, Berkovića i Stoca.

''Petre,koliko imate godina''

Osamdeset i dvi.

A, dali bi  se vi vratili ako vam popravimo kuću?

Bi, ako poživimo ja i moja Mare do tad'.

Petar ne dočeka a Mare ne mogaše bez  Petra.

Po navici okrećem broj Zagreba, i govorim u jednolični zvuk koji stiže iz slušalice:''Petre jebivjetre, evo je džanarika i ovog proljeća cvjeta ko pomahnitala''

*******************************************************************************************

Na ulazu u Makov grad, stećci išarani, ruševine desno,lijevo, naprijed, nazad se i ne okrećem.

Tišina.Sablasna.

Puteljkom idemo sa papirima i ugovorima.

Tražimo ljude koji su odlučili da se vrate u svoje kuće.

Pred kućom zumbuli, narcisi sa duplim cvjetom i behara zerdelija.

Porodica mala.Mladi su.Lijepi.sretni.

''Evo nas, tu smo.Hajde.

Sjedamo pod strehu.

Žena nosi u naručju dječaka.

Čist k'o jabuka.Lijep.

Kako mu je ime, pitam.

Muhamed.

Koliko mu je?

Evo,godina bezmalo.

Na stotine lastavica odjednom se nađoše pod strehom.

Hiljade glasova slilo se u jednu, njima znanu priču koja se nama čini samo kao cvrkut.

''Kažu, kad smo napustili kuću, za nama su otišle laste.Za sve ove godine nikad niko ni jednu vidio nije.

Dan nakon što  Muhameda donesoh na svijet i prenesosmo ga preko praga, kao da ih neko iz bošče nama pod strehu istrese.

Kako tad, tako i sad.''

o tome ću misliti sutra
<< 03/2012 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031