28.avgust

Kroz otvoren prozor , preko rijeke, uvukao mi se zvuk ezana .

Glasom koji natjeruje suze na oči;

 pridigoh se sa nekakvim čudesnim mirom koji mi obuze tijelo.

Iz buđenja svakog treba mi par trenutaka da se uključim u realnost.

Ispred mene crveni odsaj sata i datuma.

28.avgust.

Hej , pa to je danas. Skočih kao da kasnim na nešto.

Žurim u kupatilo, pakujem poklon,

štatijeludačotekješestsatigdjesisenadigla ,

čujem sebe kako govorim, udaram koljenom od sto , rukom zakačim za ključ na ormaru, neka smiri se, smirujem samu sebe, al isto uzbuđenje ista radost iz godine u godinu, i sve je veća.

Datum bitan za mene , za život moj, za moje tuge, za moje radosti, uspjehe i padove.

Danas moji roditelji slave dan svoga vjenčanja.

Da svaki prst na ruci vrijedi za jednu deceniju, jedna ruka je malo.

Da svaku ponaosob listamo stranicu po stranicu  ,iz svake bi se po jedan roman napisati dao.

I sad , dok sjedim pred ovim listom papira ispred sebe, ja ih gledam u raznim situacijama , i pitam se ,  jesu li zaista mogli biti tako savšeni glumci da ja iz čitavog života pamtim samo smijeh, sigurnost, vječno utočište za moje padove i za moje loše trenutke. Njihove ne pamtim.

A imali su ih, morali su ih imati.

Kako su uspjevali da mi , njihovi, koji nastadosmo od njih to ne vidimo.

Kako su uspjevali da nam kroz  smijeh svaku situaciju, pa i onu na kojoj bi i Eustahije suzu pustio , dočaraju u potpuno drugom svjetlu.

Kod njih nikada čaša nije bila dopola prazna , već dopola puna.

Istina je da mi se iz sjećanja otkidaju ne djelići nego gromade ,briše se prošlost u kojoj su zločasti momci vodili riječ. Nekakva prirodna selekcija. Delete, delete, delete, čini neki djelić mozga ,da bi ostavio prostor čist , al znam sigurno znam ,da je ta kombinacija dvoje potpuno suprotnih ljudi odigrala dobru utakmicu života.

On otvoren ,srdačan , sa vječnim osmijehom na licu i na svako naše hoću bilo je- možeš.

Ona , zatvorena u svoje meditacije, na jedan pogled znala ko je prijatelj a ko ne, najčešće okružena knjigama i brigom za nama, na svako naše hoću bilo je -ne možeš.

I opet funkciniralo.

I iz priča nas koji nastadosmo od njih još bi se na desetine papira moglo ispisati.

Radujem se današnjem danu. Scenarij je poznat. Čak vidim na stolu kako su poredana jela i čaše.

Za svakog drugačije.

I kako ćemo se slikati, praviti grimase, jedni drugima upadati u riječ, posvađati se oko neke knjige u neka doba, i biti sretni, beskrajno sretni da još jedan dočekasmo.

A susjedi će kao i svaki put govoriti kod sartoux -inih roditelja nikad nije tiho kad se sastanu.

Il se smiju il se svađaju.

 I njihova lica će prekriti osmijeh ,nesvjesno.

Ljudi se ipak raduju tuđoj radosti, ma koliko to nekad izgledalo da nije tako.

…………………..

4 komentara

  1. @pinkJa:ne skontah u p(r)oricanju čega ,pa ne znam da l’ da se ljutim il’ ne:)

    hvala za čestitke, i daleko od toga da je tudja;
    i neko ono baš tuđi ,bliskim mi se učiniti može u jednom trenu mog života a ne neko kome duguješ postojanje.

Komentariši